15.04.2015, 09:47h     admin     Jesenski&Turk

Mjesto zločina: Hypo Alpe Adria (I)

Zastrašujuća priča o velikoj pljački Hrvatske...

Mjesto zločina: Hypo Alpe Adria (I)

Knjiga austrijskog novinara Richarda Schneidera, „Mjesto zločina: Hypo Alpe Adria“, objavljena je u Hrvatskoj još početkom ljeta 2011., dakle skoro pune četiri godine prije nego će priča o tome kako je Domovinski rat bio i velika perionica novca, dobiti prostor i vrijeme na HTV-u. Od tada, od lipnja 2011., do danas, o djelu ovog austrijskog novinara se u nas – glasno šuti. Zahvaljujući Schneiderovon hrvatskom izdavaču, nakladničkoj kući „Jesenski&Turk“, portal FALIŠ će u nekoliko nastavaka objaviti dijelove knjige koja prati put novca do računa i nekretnina nove hrvatske elite.

 

Ratni profiteri

“Bog neka nas čuva svega što je sreća”, kaže teta Jolesch iz slavnog romana Friedricha Torberga.

Od prošlog listopada smijenjenu upravu banke ne istražuje samo münchensko državno tužilaštvo: i upravni odbor krizom potresenog novčarskog instituta želi – slično kao CSI Hypo u Austriji – jednim kružnim udarcem pozvati na naplatu sve ranije menadžere BayernLB-a. Obračun je to s nejasnim ishodom, jer i u Njemačkoj takav korak slovi kao novina na bankarskoj sceni. Hoće li se u dotične sefove ikad zaista vratiti novac, ovisi i o tome može li se, kako ovdje, tako i prijeko, dokazati što su pojedini protagonisti prije nastupanja razornih posljedica zaista znali ili morali znati.

Trenutna istraživanja ne odnose se samo na bankare i njihove nadzorne odbore: i nadležni gospodarski kontrolori, nadzornici financijskog tržišta, kontrolori središnjih nacionalnih banaka i politički bankovni komesari, koji su poludjele vitezove sreće u Celovcu i Münchenu pustili da rade što ih volja, nalaze se u žarištu zanimanja istražnih organa. Ali da bi istraga u Austriji i Njemačkoj bila vjerodostojnija, mora se šire locirati i njezino vremensko razdoblje. A tko kopa na groblju, ne smije se začuditi, ako pritom naiđe na veći broj leševa. Stoga je upitno želi li se zaista istraga bez rupa. Naposljetku, baza ovog financijskog skandala utvrđena je još ranih devedsetih godina, za vrijeme secesijskih ratova u Jugoslaviji, koja se nalazila pod četverogodišnjim embargom UN-a.

Bilo je to vrijeme ilegalnih trgovaca oružjem i kršitelja embarga, koji su svoje nevjerojatne zarade preko stranih računa rasporedili preko pola Europe. Poznavatelji Balkana tvrde da je prljavi posao sa zabranjenom robom počeo cvasti tek nakon što su Austrija i Njemačka brzopletim priznavanjem Hrvatske za Božić 1991. nacionalni sukob pretvorili u međunarodni.

Radiostanice u svakom slučaju još danas sviraju pop-pjesmicu “Danke, Deutschland”, a lokalne uprave nazvale su ulice i trgove po tadašnjim ministrima vanjskih poslova Hansu-Dietrichu Genscheru i Aloisu Mocku. Danas se zna da nije ostalo ni na pukom verbalnom priznavanju. Bilo je svejedno je li se radilo o ručnom vatrenom oružju baden-württemberškog proizvođača Heckler & Koch ili o municiji austrijske marke Hirtenberger: “Prolaz kamionskih kolona iz Njemačke i Austrije potrajao bi počesto i po sat vremena, dok bi dotične tajne službe zainteresirano gledale u drugom smjeru”, pričao je Marin Tomulić, bivši trgovac oružjem i bliski suradnik Franje Tuđmana sredinom listopada 2010. u posebnoj sobi jednog pariškog hotela u Rue des Plantes u 14. okrugu. Njegov otac borio se s osnivačem hrvatske države još u partizanima. On sam bio je tijekom “rata za neovisnost”, kako naziva posljednje balkanske ratove, neka vrsta kraljevskog glasnika između Zagreba i Elizejske palače. Tamo je pod Jacquesom Chiracom historijska naklonost Srbiji – između ostalog i na osnovi tajne diplomacije – išla ruku pod ruku i s diskretnim podupiranjem mlade Republike Hrvatske.

“Veliki poslovi sklapali su se uvijek između vlada”, potvrdio je i bivši hrvatski general i zamjenik ministra obrane Vladimir Zagorec tijekom zahtjeva za izručenje Hrvatskoj u Beču i upozorio Zagreb da “ne otvara Pandorinu kutiju”.

“Plaćanje oružja kod mene se uvijek odvijalo službeno preko banaka”, kaže Tomulić, koji je sam sebe također uvijek doživljavao kao “službenog” dostavljača oružja: “Ne kao kod Zagorca, koji je mnogo toga kupovao na crnom tržištu, obavljajući svoju kupovinu često u gotovini i prema pretjerano visokim cijenama.”

Odmah se primjećuje: o tom čovjeku on nema visoko mišljenje. Činjenica je da je hrvatska vlada tada raspolagala mnogim inozemnim računima. Zbog zemljopisne blizine Klagenfurt je bio omiljeno bankarsko mjesto. Tako je, primjerice, u svibnju 1991. samo kod banaka za Korušku i Štajersku otvoreno 13 deviznih računa, na koje su kasnije uplaćivane donacije iz čitava svijeta. Pravo potpisa imali su kasniji premijer Hrvoje Šarinić, tada još predstojnik Tuđmanova ureda, i Gojko Šušak, kasniji ministar obrane. Svi računi svedeni su u srpnju 1998. na nulu i zatvoreni. Protok novca preko tih računa iznosio je u sedam godina oko 45 milijuna eura. Prije otvaranja računa banka je naravno mislila i na postojeći embargo na uvoz oružja: “Kod hrvatske vlade još smo se raspitali neće li se novac ipak koristiti za kupnju oružja”, stoji u jednom svjedočenju nadležnog referenta iz svibnja 2002: “Pa su nas uvjerili u suprotno.”

Što god da je bilo suprotno – ono je dan-danas predmet istrage hrvatskog državnog odvjetništva, jer su silni milijuni s tih računa navodno otekli u privatne kanale. “Samo preko tih računa iz Villacha naišli smo diljem svijeta na 88 daljnjih ra čuna”, kaže zamjenik državnog odvjetnika Lazo Pajić, koji je u hrvatskoj zadužen i za slučaj Hypo Alpe Adria.

Na odgovarajuću molbu za pravnu pomoć dosad su reagirali samo Mađarska, Švicarska, Liechtenstein, Cipar i Izrael.

“Ni Austrija dosad nije bila osobito kooperativna”, žali se hrvatski državni odvjetnik. Ali to se promijenilo, otkako se afera Hypo i u Klagenfurtu nalazi pred sudom: “U međuvremenu smo dio međunarodnog istraživačkog tima i molimo Austrijance da nas obavijeste kad postoje indicije za kaznena djela koja su počinili hrvatski gra đani ili poduzeća.”

Već podulje afera oko HGAA-a nalazi se i u žarištu zanimanja nekoliko tajnih službi: počevši s njemačkom Saveznom obavještajnom službom (BND), preko francuske državne obavještajne službe DCRI, sve do američke CIA-e. Poslovima banke najintenzivnije se bavila hrvatska državna obavještajna služba SOA. Na 76 stranica dosjela iz studenog 2007. detaljno se opisuje i sistem koji međusobno povezuje različite transakcije i aktere. Pri tome se uglavnom radilo o novoj raspodjeli bogatstva iz zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. U tu svrhu ratnim profiterima secesijskih ratova trebao je koliko-toliko neprimjetan novčarski institut, koji povrh toga neće imati nikakvih primisli, ne bi li preko njega bez ikakva srama mogli obavljati milijunske transfere svojih privatizacijskih zarada – a koruška Hypo Alpe Adria točno je odgovarala je tom profilu. Dokumentirani ulazak banke s Vrbskog jezera u posao na teritoriju države u raspadu započeo je u trenutku kad je na Balkanu još govorilo oružje.

“Kreditnim ugovorom br. 82” od 10. siječnja 1995. – hrvatske ofenzive protiv Krajine operacija Bljesak i operacija Oluja još su predstojale – klagenfurtski bankari su Republici Hrvatskoj odobrili kredit u visini od tadašnjih 140 milijuna šilinga (oko deset milijuna eura), koji je, određen na pet godina, trebao služiti “kupnji zgrada za diplomatska predstavništva” mlade države. Taj “komercijalni kreditni ugovor” izričito “nije sklopljen u okviru javne uprave”, pri čemu se o sigurnostima lapidarno kaže da će se Hypo banci “dati povoljna jamstva”. S hrvatske strane taj ugovor potpisao je samo tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić, što ukazuje na nedostatak važeće vladine odluke.

U svakom slučaju, taj kredit danas se ponovno pojavljuje na listi hrvatske devizne kontrole: on očito nikad nije vraćen, a postoji i sumnja da je poslužio za crne transakcije. Sumnja, koja se poput crvene niti provlači kroz velik dio hrvatskog Hypo portfolija. Izvješće tajne službe tvrdi da je autokratski šef hrvatske države Franjo Tuđman sredinom devedesetih godina zajedno sa svojim suradnikom Ivićem Pašalićem, glavnim tajnikom nacionalističke vladajuće stranke HDZ, skovao plan da se “na 200 obitelji prenese pravo raspolaganja hrvatskim državnim vlasništvom”. Pašalić je zato stupio u pregovore s Hypo Alpe Adria bankom (HAAB), koja je tada još nosila skromno ime Koruška zemaljska i hipotekarna banka. Politički vrh, stoji u tajnom spisu, odlučio se za HAAB, “jer su uz pomoć te banke mogli dati u optjecaj preko milijarde dolara pronevjerenog državnog imetka, koji je preko pseudo-investicija, koje je smišljala HAAB, kontinuirano preko Italije, Liechtensteina ili Švicarske tekao natrag u Hrvatsku ili druge republike bivše Jugoslavije.” Pritom ostaje nejasno aludiraju li hrvatski istražitelji i na pretpostavke prema kojima su nacionalistički krugovi oko Tuđmana još prije raspada Jugoslavije iz državnih poduzeća izvlačili visoke devizne iznose i skladištili ih u Celovcu. U tu svrhu navodno je u kasno ljeto 1998. u jednom kafiću u klagenfurtskoj Kolodvorskoj ulici bilo više susreta i s predstavnicima Hypo-a.

“Preko stjecanja atraktivnih lokacija u Istri, a potom i u Dalmaciji, pa u kontinentalnoj Hrvatskoj, uz potporu političke elite dugotrajno se osiguravalo s jedne stane pranje novca, a s druge dohodak nove državne strukture”, stajalo je u izvješću.

Mozgovi iza rafiniranog financijskog vrtuljka bili su s hrvatske strane Tuđmanov savjetnik Ivić Pašalić, a s austrijske bivši upravitelji Hypo-a Wolfgang Kulterer i Günter Striedinger – ali i Jörg Haider. Oni su, pretpostavljaju agenti, HAAB od samog početka koncipirali kao “poduzeće za davanje usluga političkoj, medijskoj i gospodarskoj tajkunskoj oligarhiji, pri čemu je s tom bankom mogao surađivati gotovo svatko tko je bio u vezi s organiziranim kriminalom ili s Pašalićevom skupinom”.

Većina imena, koja potom nabraja hrvatska obavještajna služba, kod bivših menadžera Hypo-a izazivaju što vesela, što zastrašujuća sjećanja. Ivić Pašalić, koji je od Hypo-a dobio kredit u visini 30 milijuna kako bi u Zagrebu uredio trgovački centar koji, naravno, nikad nije doživio početak izgradnje. “Doktor”, kako su ga posprdno nazivali u narodu zbog toga što je diplomirao na medicinskom fakultetu, među prvima je pristupio HDZ-u i ubrzo napredovao do mjesta Tuđmanova savjetnika za unutarnju politiku. Svojom moćnom pozicijom držao je sve državne institucije pod kapom HDZ-a, čemu se priklanjao i javno, mijenjajući u tu svrhu, ako bi zatrebalo, i zakon: “Sudstvo mora podupirati nacionalne poslove.”

Nakon Tuđmanove smrti i poraza HDZ-a došlo je do otvorenog sukoba između Pašalića i predsjednika stranke Ive Sanadera, u kojem je Sanader odnio pobjedu između ostalog i uz pomoć Branimira Glavaša, u međuvremenu osuđenog ratnog zločinca. A ubrzo zatim čule su se već i prve glasine o Sanaderovoj upletenosti u dubiozne poslove HGAA.

Miroslav Kutle, Tuđmanov teniski partner i jedan od osnivača HDZ-a, koji se zahvaljujući velikodušnim iznosima iz Celovca od malog vlasnika kafića uzdigao do velikog tajkuna i u svoje najbolje doba raspolagao imperijem od 150 tvrtki, jednom novinskom kućom i lancem robnih kuća. Doduše, diplomirani pravnik podrijetlom iz Bosne, koji je u dobi od osam godina s petero braće i sestara došao u Zagreb, bio je u mnogim slučajevima navodno tek fiducijar za visoko rangirane funkcionare HDZ-a. Današnji pedesettrogodišnjak slovi kao jedna od ključnih figura u aferi HGAA, a u Hrvatskoj ga se na osnovi iskaza njegove bivše tajnice sumnjiči da je Ivi Sanaderu za posredovanje pri dobivanju jednog Hypo-kredita platio proviziju u iznosu od 400.000 njemačkih maraka. Obojica to poriču.

Ninoslav “Nino” Pavić, osnivač Europapress Holdinga (EPH) i izdavač drugih najvećih dnevnih novina Jutarnji list, te između ostalog Globusa, magazina koji u Hrvatskoj uživa značaj austrijskog Profila ili njemačkog Fokusa. Od prosinca 1998. WAZ grupa iz Essena sudjeluje s 50 posto udjela u EPH. U ožujku 2003. ispod Pavićeva automobila eksplodirala je bomba. Izdavač, koji nije bio u kolima, ostao je neozlijeđen. Slučaj nikad nije razjašnjen.

Goran Štrok, amaterski vozač relija i sin jednog od prisnijih Tuđmanovih prijatelja iz ratnih dana, nastanjen u Engleskoj. Njemu je HAAB navodno sa 130 milijuna eura omogućila da iz privatizacijskog fonda kupi pet luksuznih hotela u Dubrovniku i Rijeci. Kad nije mogao upravljati ratama kredita, banka je po pretjerano visokoj cijeni otkupljivala dionice. Pozadinu tog slučaja upravo istražuje državno odvjetništvo u Klagenfurtu.

Tomislav “Tomo” Horvatinčić, zagrebački poduzetnik, veliki sponzor HDZ-a i osnivač HOTO grupe, koja se specijalizirala za uredske zgrade i trgovačke centre. Kako se čuje, s promjenjivim uspjehom: koncem 2005. Hypo je preko svog dioničkog društva za nekretnine iznenada kupio 22-katni Hoto Business Tower i Castellum Centar. U prvom slučaju radi se o uredskom tornju, u kojem je glavni najmodavac hrvatski Telekom; kod Castelluma o zgradi iz 19. stoljeća, u kojem su smješteni uredski kompleks i najbolji zagrebački restoran Gallo. Bila je to najveća trgovina nekretninama, koja se ikad odvila u Hrvatskoj. Samo godinu dana ranije Hypo je financirao izgradnju, odnosno renoviranje nekretnina, prikazujući kupnju kao vlastiti trijumf. I tu je ulazak Hypo-a navodno uslijedio samo zato jer HOTO grupa nije mogla otplaćivati kredite. Prema jednoj dodatnoj glasini iz Zagreba taj način postupanja navodno je dogovoren prije početka izgradnje. Kratko vrijeme nakon što je BayernLB preuzela HGAA, Business Tower je za 71,6 milijuna eura prodan diseldorfskom Signa Property Fundu. Koliki je bio iznos potreban za korekciju vrijednosti kod tog gigantskog projekta nije poznato.

Naravno, na nadahnutoj listi SOA-e pojavljuje se i veliki korisnik usluga Hypo-a Vladimir Zagorec. General je, zaobilazeći embargo na uvoz oružja, organizirao opskrbu Hrvatske vojske, te se po izlasku iz državne službe skrasio u Beču kao poduzetnik. Pritom si je kreditima za nekretnine, prije svega u Istri i Dalmaciji, stvorio ogromno carstvo nekretnina. Prema izvještaju SOA-e nabrojane osobe najviše su se okoristile preraspodjelom hrvatskog državnog imetka. “Uglavnom im je HAAB odobravala kredite, a oni su u zamjenu za tu uslugu pomagali banci kod realizacije projekata koji su služili za pranje novca.”

Kako bi realizirao tu ideju, Pašalić je posredstvom Austro-Kanađanina i bivšeg vlasnika ergele Formule 1 Waltera Wolfa stupio u “prve pregovore s Jörgom Haiderom i HAAB-om”. O tome je doslovce rečeno: “Kako bi se osigurao projekt Tuđmana i Pašalića dogovoreni su suradnja između Istarske županije i Savezne pokrajine Koruške, te ulazak u banke u Istru.” Nedugo zatim koruški Hypo počeo je “masovno kupovati jeftine nekretnine i zemljišta, pri čemu je isprva ušao u sukob s TDR-om, koji je imao iste ambicije”. Doduše, TDR je sa svojim namjerama kod lokalne vladajuće stanke Istarski demokratski sabor (IDS) i njena stranačkog vođe Ivana Jakovčića uvijek nailazio na otpor, zbor čega se oslobodio put za Korušce da postanu jednim od najvećih investitora u Istri. (...)

(Prijevod: Boris Perić)