16.04.2015, 11:22h     admin     Jesenski&Turk

Hypo Alpe Adria (II): Tajne međuigre

Kakve veze priče o tajnim službama imaju s aktualnim slučajem Hypo?

Hypo Alpe Adria (II): Tajne međuigre

Knjiga austrijskog novinara Richarda Schneidera, „Mjesto zločina: Hypo Alpe Adria“, objavljena je u Hrvatskoj još početkom ljeta 2011., dakle skoro pune četiri godine prije nego će priča o tome kako je Domovinski rat bio i velika perionica novca, dobiti prostor i vrijeme na HTV-u. Od tada, od lipnja 2011., do danas, o djelu ovog austrijskog novinara se u nas – glasno šuti. Zahvaljujući Schneiderovon hrvatskom izdavaču, nakladničkoj kući „Jesenski&Turk“, portal FALIŠ će u nekoliko nastavaka objaviti dijelove knjige koja prati put novca do računa i nekretnina nove hrvatske elite.

O pukom postojanju tajnog izvještaja SOA -e izvještavao je još u svibnju 2010. Andreas Forster u listu Berliner Zeitung. Novinar je specijaliziran za tajne službe, pa je pokušao istražiti priču o njegovu nastanku. Prema njoj, tadašnji je rezident BND-a, njemačke obavještajne službe u Hrvatskoj Ralf Bosse od 2006. pojačano tragao za “strateškim informacijama” o HGAA u Hrvatskoj.

„Bosse se posljednjih mjeseci sve više zanimao za informacije vezane uz Hypo Alpe Adria i stav hrvatske politike, tajnih službi i državnog odvjetništva o banci”, zna Forster. Pritom je čovjek iz BND-a održavao kontakt s “najmanje dvojicom informatora, među kojima je i jedan bivši visoko rangirani pripadnik hrvatske tajne službe”.

Ovaj potonji mogao bi biti Franjo Turek, šef hrvatske protuobavještajne  službe (POA ), koji se povukao u jeku jedne afere oko prisluškivanja 2005. Pozadina njegove ostavke naprosto je filmska: bivši inspektor tajne službe, koji je i nakon otpuštanja njegovao svoju obavještajnu mrežu, odbio je ispuniti Sanaderovu želju i poduprijeti britanski MI6 pri jednoj ilegalnoj prislušnoj akciji u Hrvatskoj. Konkretno, radilo se o tome da se uđe u trag odbjeglom bivšem generalu i vrhovnom zapovjedniku ofenziva na Krajinu Anti Gotovini i da ga se izruči u Den Haag. Britanski kolege u tu svrhu nisu htjeli samo preslušati telefonske razgovore svih Gotovininih simpatizera (što bi se praktički ticalo polovice Hrvatske, jer bivši general danas na mnogim mjestima slovi kao narodni heroj), nego se za vrijeme akcije nastaniti i u uredima POA -e. Za Tureka, koji u bijegu bivšeg generala nije vidio nikakvu prijetnju za nacionalnu sigurnost Velike Britanije, bio je to neprihvatljiv zahtjev. Takav stav naposljetku ga je stajao službe, jer je Sanader u svojim tekućim razgovorima o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji bio upućen i na zagovor iz Londona.

Turekov nasljednik Joško Podbevšek imao je u tom pogledu manje skrupula, pa je uvezena prislušna vozila MI6 čiji je otrcan izgled vješto sakrivao opremu vrijednu više milijuna, opskrbio čak i hrvatskim registarskim tablicama. Iako je Gotovina tada utekao tim oponašateljima Jamesa Bonda, akcija se očito ipak bila isplatila: Engleska je u najmanju ruku revidirala svoj odbojan stav prema ulasku Hrvatske u EU. Ali za Ivu Sanadera dalekovidnost se mogla pretvoriti i u bumerang. U svakom slučaju upada u oči da upravo od tada sukcesivno cure informacije o njegovoj navodnoj upletenosti u Hypo-skandal, što i njegovu navodnu ostavku početkom srpnja 2009. prikazuje u posve drukčijem svjetlu.

Koliko god tijesna suradnja hrvatske POA -e i britanskog MI6 bila neobična, toliko su veze između hrvatske i njemačke obavještajne službe historijske. Na tu temu napisano je već više kompetentnih knjiga: primjerice, Njemačka i njezini Hrvati Ulricha Schillera, iz koje se saznaje da je Stjepana Đurekovića, tadašnjeg direktora izvoza zagrebačke INA-e, najvećeg naftnog koncerna u bivšoj Jugoslaviji, 1982. BND-ov rezident prokrijumčario u Njemačku, kad mu je u domovini počelo gorjeti pod nogama. Čovjek je pronevjerio 89 milijuna dolara.

Ili knjiga Lasica koja govori Božidara Spasića, u kojoj posljednji glavni protuobavještajac jugoslavenske tajne policije Udbe prekapa po svojim sjećanjima. Tamo kao nadopunu Đurekovićeva slučaja čitamo „da je Beograd tek postao svjestan dimenzija slučaja kad je jugoslavensko predsjedništvo saznalo za pronevjeru plus pranje novca plus špijuniranje za BND”.

Odgovarajuće brzo Udba je u Njemačku poslala odred ubojica, koji su izdajnika svega nekoliko mjeseci kasnije smaknuli u njegovoj garaži u bavarskom Wolfratshausenu. Nacionalističkim Hrvatima u egzilu ona je služila kao tiskara za njihove antijugoslavenske pamflete. Počinitelji zločina, među kojima je navodno bio i kasniji srpski ratni dobrovoljac Arkan, pobjegli su preko granice prije nego što se stiglo obavijestiti policiju. „Naši momci tada su već bili u Jugoslaviji, pili viski i kupali se kod Svetog Stefana u crnogorskom Jadranu”, prisjeća se Spasić u svojim memoarima. U to vrijeme BND je već odavno jugoslavensku tajnu službu takoreći imao u džepu. “I kako onda njemačka tajna služba nije imala ni krtice ni žice koje bi im dojavile planove o ubojstvu hrvatskog prebjega u srpnju 1983?”, čudi se Schiller neometenoj egzekuciji: “Ali možda je sve bilo i sasvim drukčije.”

Za Antuna Duhačeka, koji je još pod Titom bio direktor Udbe, Schillerova ironija je opravdana. U jednom intervjuu s novinarom i autorom knjiga Jurgenom Elsasserom – koji za Frankfurter Allgemeine Zeitung spada “među pametneglave na ljevici, zbog čega tamo nema nikakva utjecaja” – Duhaček tvrdi da je hrvatska tajna služba od kraja osamdesetih godina bila balkanska filijala BND-a. I dugo se radilo u tom smjeru: u poratnoj eri jugoslavenska služba državne sigurnosti bila je još striktno centralistička i srpski orijentirana. Od 1966. došlo je, međutim, do federalizacije unutar Udbe koja je poput vojnoobavještajne službe KOS-a 1946. nastala iz zloglasne OZNA-e. Ubrzo je hrvatski utjecaj bio jednako velik kao i srpski.

Vodeća glava Hrvata bio je do početka osamdesetih godina Ivan Krajačić, a drugi čovjek njegov politički pitomac i nasljednik Josip Manolić. Obojica su potajice radila na neovisnoj Hrvatskoj. To je bilo i u njemačkom interesu, posebice nakon što je 1979. Klaus Kinkel postao šef Savezne obavještajne

službe, čije se sjedište nalazi u bavarskom Pullachu. “Bili su to tijesni kontakti, ali ih se još moralo prikrivati“, ispričao je Titov šef tajne službe novinaru Elsasseru. Vruća faza započela je krajem osamdesetih, kad je iz obavještajnog aparata koji su sukcesivno izgrađivali Manolić i njegov pokrovitelj Krajačić

nastala službena tajna služba današnje Hrvatske. O tome Duhaček kaže: “Od svibnja 1990. ta je tajna služba funkcionirala poput BND-ova privjeska. Njemačka strana zahtijevala je totalno podređivanje hrvatske službe i to je dobila. Ona je određivala i koji će hrvatski emigranti dobiti putovnice, a koji ne.”

Pozadina toga bila je sljedeća: 1945. ustaški fašisti morali su napustiti zemlju, pa su iselili ili u Kanadu ili u Australiju. Kad se počela ocrtavati neovisnost Hrvatske, mnogi su se poželjeli vratiti. Katkada su Hrvatskoj težili samo njihovi sinovi. Tamo su si po povratku novcem priskrbili različite državne službe.

“Mjesto službenika ministarstva stajalo je, primjerice, 300.000 njemačkih maraka”, priča Duhaček: “Tuđman je imao puno povjerenje u te ljude.”

Koliko god zahtjevi BND-a bili dominantni, Hrvati su željeli neovisnost, zbog čega bi sklapali paktove i s crnim vragom. Za jednog osobnog susreta između saveznog ministra vanjskih poslova Hansa-Dietricha Genschera i Manolića u veljači 1990. – nedugo prije prvih demokratskih parlamentarnih izbora u

Hrvatskoj koja je tada još bila dio Jugoslavije – Genscher je svom sugovorniku navodno obećao 800 milijuna maraka za borbu za slobodu.

“Manolić je htio novac odmah ponijeti sa sobom”, tvrdi Duhaček. Ali Njemačka je tražila da se strpi do vremena nakon izbora. Prema Duhačeku milijuni su u ožujku 1990. posredstvom jednog agenta BND-a zaista predani u Zagrebu

– i to u gotovini. Prigovor da je to veoma mnogo novca, a da ga se nosi sa sobom, Duhaček ne priznaje: “Nijemci su za to nešto i dobili.” Konkretno, Manolić je još u veljači s Genscherom sklopio dalekosežni tajni sporazum koji se odnosio na tri bitne točke:

▶ Suradnju između službe koju je nadzirao Manolić i BND-a u postupcima protiv Jugoslavije i Srbije.

▶ Manolić će dio svojih informacija staviti na raspolaganje izravno BND-u, posebice kad je u pitanju mreža agenata u Beogradu.

▶ Zato će BND staviti na raspolaganje sve rezultate istraga koje on i prijateljske službe NATO-a prikupe u Jugoslaviji i o njoj, posebice što se tiče situacije Jugoslavenske narodne armije i kretanja njezinih trupa.

Deal je bio jednak predaji Jugoslavije Njemačkoj: “U veljači 1990. šef BND-a nije se zvao Klaus Kinkel nego Hans-Georg Wick, raniji veleposlanik u Moskvi i šef BND-a od 1985. do 1990.”, prisjeća se Ulrich Schiller u svojoj knjizi o njemačkim Hrvatima. “Povodom jedne priredbe u Berlinu zamolio sam Wicka za razgovor o Hrvatskoj. Odgovor je bio negativan.” Zato je Duhaček bio utoliko razgovorljiviji: “Postoje još bolji primjeri za moć BND-a nad njegovim hrvatskim partnerima”, ispričao je Elsasseru: “Primjerice, BND je 1993/94.

tražio čistku u hrvatskoj službi. Svi ljudi koji su potjecali još iz doba partizana morali su otići – osim Tuđmana, za kojeg nije bilo nadomjeska.” Jedan od prvih koje je pogodila ta čistka bio je sam Manolić. Njegovo mjesto dobio je Tuđmanov sin Miroslav. Njegov prethodnik napustio je nato zajedno sa

Stipom Mesićem i drugim osramoćenima frustrirano HDZ i osnovao vlastitu stranku. “Nasuprot tome”, uspoređuje Duhaček, “utjecaj Amerikanaca bio je naprosto bezopasan.”

Kad su američki vojni savjetnici 1995. dirigirali ofenzivu za osvajanje Krajine, to se dogodilo po njemačkoj želji: “Kohl i Genscher nisu htjeli uprljati prste. Njemački vojni angažman ni ustavno se ne bi bio mogao opravdati.” Zato su Nijemci potajice slali oružje, posebice ono preostalo iz bivših socijalističkih zemalja Poljske, Čehoslovačke i DDR -a: “S tim oružjem Hrvati su bili najbolje upoznati.” Zvuči zastrašujuće: prema Duhačeku Jugoslaviju tako nisu izdali samo njeni vlastiti ljudi, već su zapadne sile svjesno i aktivno upravljale secesionističkim ratom. Pri čemu je kao “humani smokvin list” morao prije svega služiti “srpski nacionalizam”, koji je srećom doista postojao.

Posljednji predsjednik Titove Jugoslavije bio je Hrvat Stipe Mesić. Za inauguralna govora 1991. za njega je sve već bilo jasno: “Ja ću biti posljednji predsjednik Jugoslavije. Nakon završetka mog mandata te zemlje u tom obliku više neće biti.” Nekoliko godina kasnije pokazat će pred UN-ovim tribunalom

u Den Haagu prstom na Slobodana Miloševića i reći: “Vi ste uništili Jugoslaviju.”

Kakve veze sve te priče o tajnim službama imaju s aktualnim slučajem Hypo?, pitat će se mnogi. Odgovor je: podosta! Jer vrijeme prije i nakon secesionističkog rata bilo je vrijeme nastanka današnje afere. Počevši od ilegalnih trgovaca oružjem, preko nesavjesnih kršitelja embarga sve do korumpiranih političara: svi oni zaradili su na raspadu Jugoslavije nevjerojatan novac, koji su stavljali na stranu preko stranih banaka, posebice uz pomoć HGAA . Samo ako se poznaje priča o ulozi različitih protagonista i vlada, koji su pritom potajice u pozadini povlačili konce, može se prepoznati i politička dimenzija tog europskog bankovnog skandala. Dakle nije nevažno znati je li i kome BND prosljeđivao saznanja iz izvještaja SOA -e o Hypo Alpe Adria. “Služba obavještava isključivo saveznog kancelara i nadležna tijela parlamenta o konkretnim obavještajnim ciljevima”, rekao je jedan govornik za Berliner Zeitung. Ako su donositelji političkih odluka u Munchenu zaista bili obaviješteni o jezivim događanjima, a ipak, kao što se tvrdi, upravu BayernLB-a prisiljavali na kupnju, ta gospoda imaju problem. A ako se to pitanje u Njemačkoj možda ne bi istraživalo – austrijska država jako će se zanimati za to. Kaže se da Bavarci smatraju da ih je HGAA sramotno prevario te stoga žele Republiku Austriju tužiti za odštetu. Taj naum bavarski bijelo-plavi lav može objesiti mačku o rep ako se sazna da je vlastita tajna služba zeznula svoju pokrajinsku banku na Vrbskom jezeru.(...)