27.04.2015, 10:29h     admin     Jesenski&Turk

Hypo Alpe Adria (IV): Tajna veza Tuđman - Zagorec

Manolić je pitao: “Čime to Zagorec drži Tuđmana u šaci?”

Hypo Alpe Adria (IV): Tajna veza Tuđman - Zagorec

Knjiga austrijskog novinara Richarda Schneidera, „Mjesto zločina: Hypo Alpe Adria“, objavljena je u Hrvatskoj još početkom ljeta 2011., dakle skoro pune četiri godine prije nego će priča o tome kako je Domovinski rat bio i velika perionica novca, dobiti prostor i vrijeme na HTV-u. Od tada, od lipnja 2011., do danas, o djelu ovog austrijskog novinara se u nas – glasno šuti. Zahvaljujući Schneiderovon hrvatskom izdavaču, nakladničkoj kući „Jesenski&Turk“, portal FALIŠ će u nekoliko nastavaka objaviti dijelove knjige koja prati put novca do računa i nekretnina nove hrvatske elite.

 

Hrvat u Parizu

Ne, on radije ne bi sjedio kraj prozora, odbija Marin Tomulić, kad se koncem listopada pojavljuje na jednom sastanku u Hotelu Ibis u Rue des Plantes. “Stara navika”, smješka se Hrvat i sjeda na stolac okrenut leđima prema zidu. Tomulić, koji u jednom pariškom predgrađu vodi malo poduzeće, specijalizirano za renoviranje stanova, u nekom drugom životu bio je dobavljač oružja za Hrvatsku i otad je neprestance na oprezu. Svejedno, želi ispričati svoju priču i pritom ne brani nikog. “Mene zanima samo istina”, uvjerava on. A maitre Ivan Jurasinović, njegov odvjetnik, Hrvat, rođen u Francuskoj, s odobravanjem klima glavom. Razgovor, koji započinje za ručkom, a nastavlja se u zatvorenoj konferencijskoj prostoriji u podrumu, traje gotovo sedam sati. Najzanimljivije detalje Tomulić priča tijekom mnogih stanaka za pušenje koje se odvijaju vani, a njegov odvjetnik, kao uvjereni nepušač nije prisutan. Srećom je Tomulić ovisan o nikotinu, što se, međutim, ispostavilo tek kasno i sasvim slučajno, jer iz pristojnosti nije htio ustati od stola. U Francuskoj živi od svoje 16. godine i samo je još u srcu tipičan Hrvat, inače je već odavno preuzeo pristojnost zemlje domaćina, pa čak i s Jurasinovićem govori francuski, kao što priliči. Kao što se uostalom na ručku pojavio u odijelu i kravati. Samo način na koji gasi cigarete dijelom još otkriva njegovo podrijetlo: žar trlja između palca i kažiprsta, prije nego što će opušak staviti u prepunu pepeljaru. Njegova priča započinje 26. lipnja 1990., kad je Hrvatska proglasila nezavisnost, i završava s ubojstvom Ivane Hodak u listopadu 2008. Priča je triler, u kojem se pojavljuju trgovci oružjem, špijuni, tajanstveni teretni brodovi i mafija igara na sreću. Ali i Hrvoje Petrač, Biljana Sučić alias Tereza Barbarić, kao i Vladimir Zagorec i klagenfurtska Hypo Alpe Adria banka. Brzo se otkriva: čovjek je živa enciklopedija što se tiče nastanka Hrvatske i njegove pozadine. “Do 1996. ja sam u svakom trenutku bio obaviješten o svemu što se zbivalo u ministarstvu obrane”, tvrdi sin partizana, čiji se otac borio rame uz rame s Tuđmanom. Iako mu je obitelj 1964. emigrirala u Francusku – gdje je Tomulić, koji se još kao dječak oduševljavao za slikarstvo, pohađao Školu lijepih umjetnosti u Parizu – otac mu je ostao u redovitom kontaktu s nekadašnjim ratnim drugom. Nakon proglašenja nezavisnosti poslao je sina u Zagreb, gdje se Tomulić susreo sa šefom tajne službe Manolićem. Taj je bio u potrazi za svježim agentima, jer mlada vlada nije imala povjerenja u stare kadrove koji su dijelom još obučeni pod Titom. Osim toga, Tuđman je oduvijek bio slab prema ljudima iz dijaspore, posebice kao bi dolazili iz zapadne Europe. Hrvat iz Pariza trebao je djelovati kao kraljevski glasnik između Zagreba i Elizejske palače, gdje se, unatoč povijesnom prijateljstvu sa Srbijom, gaje već i simpatije prema Hrvatskoj. Nekoliko tjedana kasnije Tomulića neočekivano posjećuju ljudi iz francuske tajne službe, koja se tada još zvala Direction de la surveillance du territoire (DST).* Agenti dolaze u pratnji dvojice muškaraca koje Tomuliću predstavljaju kao Jean-Claudea Uthurry-Bordea i Pierrea Ferrarija. Obojica rade za belgijski Matimco Ltd., društvo u vlasništvu međunarodnog trgovca oružjem Jacquesa-Germaina Monsieura, koji svoje oružje isporučuje uglavnom u Kongo i Iran: Monsieur Monsieur rado bi poslovao i s Hrvatskom, saznaje Tomulić, koji obećava da će uspostaviti kontakt, to više što predstavnici belgijske trgovine oružjem obećavaju da će preko izvjesnog Andrea Izdebskog isporučivati i ruski materijal. Taj zahtjev bio je značajan upravo u prvim godinama hrvatskog rata, jer je vojska bivše Jugoslavije bila obučena uglavnom na ruskim sustavima. Tomulić se dan-danas čudi kako je lako bilo da se unatoč embargu oružje doveze u Hrvatsku. Bilo je tu nekoliko teretnih brodova, koji su iz Francuske neometeno stizali u odredišnu luku u slovenskom Kopru. “Istovar je stajao 250.000 dolara po brodu. To je išlo ministru obrane”, odaje Tomulić sporedni izvor zarade kasnijeg slovenskog premijera Janeza Janše. A potom priča zabavnu anegdotu: kad je prvi put trebao otići u Kopar, ne bi li iskrcao pošiljku oružja, zračni promet iznad Jugoslavije bio je već zatvoren. Zato je morao krenuti privatnim kolima, na što mu je ministarstvo obrane dodijelilo vozača koji je inače vozio generala Ivana Čermaka. Taj je već čekao u jednoj maloj pokrajnjoj prostoriji, jer nije smio sudjelovati u škakljivom prethodnom razgovoru. Na putu do garaže, šofer, koji je očito bio zaljubljenik u automobile, pitao ga je koje su marke njegova kola. Mercedes S280, glasio je odgovor. Vozač, po imenu Vladimir Zagorec, pogledao ga je razrogačenim očima i navodno rekao: “Ja sam upravo kupio Fiat Tipo na kredit i nikad si neću moći priuštiti Mercedes”...

 

Sretni general

Tomulić nema visoko mišljenje o bivšem vozaču generala Čermaka. Čermak je bio šef onog odjela koji je Tuđman 1991. ustrojio za naoružavanje Hrvatske, ali za razliku od svog vozača bio je, međutim, posve neiskusan u pogledu oružja. Tako se Zagorec pomalo primicao Čermakovom mjestu. Kao trgovac oružjem imao je s njima posla tek kad je već postao “nešto veći igrač”. Zagorec ga je potom postupno istiskivao iz posla i počeo “provoditi sumnjive transakcije na vlastitu ruku”. I to preko više poduzeća u inozemstvu, koja su nabavnu službu ministarstva – dakle, njega samog – opskrbljivala po previsokim cijenama. “Tako je stekao mnogo novca”, tvrdi Tomulić. Imena poduzeća ne može se više sjetiti. Ali zna za račune firmi na Djevičanskim otocima i u Austriji. Kasnije će se ipak prisjetiti jednog imena: The Trading Exchange Ltd. na Otoku Man. Društvo je prema jednoj vijesti na internetu u lipnju 2005. prodano švedskom koncernu igara na sreću Gamers Paradise AB. Jedan od Zagorčevih najužih suradnika bio je Hrvoje Petrač: “Osobno sam ga susreo samo jednom”, priča Tomulić i gleda u daljinu, kao da bi taj susret htio i vizualno prizvati u sjećanje. “On je Zagorčeva kreacija: sve što danas je, može zahvaliti njemu”, nastavlja nakon nekog vremena. Prije toga Petrač je bio knjigovođa u jednom malom poduzeću u Hrvatskom zagorju, sjeverno od Zagreba. Po Tomulićevom mišljenju Petrač je bio neka vrsta utjerivača novca: “Ministarstvo obrane jedan je od najvećih nalogodavaca u zemlji, a mnoga poduzeća dobila su uputu da moraju redovito plaćati”, preinačit će uobičajenu sudbinu poduzeća u lokalnu specifičnost. Ali Zagorec je uveo nepisan zakon: “Tko je htio da mu se odmah plati, morao je deset posto vrijednosti posla odstupiti njemu”, dakle, takoreći kao investicijsku proviziju, a Petrač je bio zadužen za inkasiranje. Novac je navodno odlazio na račune u Austriju i Liechtenstein. “U nekom trenutku došlo je do svađe između njih dvojice”, kaže Tomulić. Ne zna što ju je izazvalo i je li nastala zbog podjele novca. “U svakom slučaju, Petrač je jednog dana odlučio da otme Zagorčeva sina.” Tomulić ne može reći ni je li bivši general, kako se tvrdi u krugovima zagrebačkog podzemlja, bio uključen i u ilegalne igre na sreću. Kod Petrača to, međutim, smatra dokazanim: “On je naručio i ubojstvo Vjeke Sliška.” Kralj automata, koji je bio upleten i u trgovinu drogom, ustrijeljen je koncem ožujka 2001. usred bijela dana. Glasnogovornik ministarstva unutarnjih poslova nazvao je taj događaj “tipičnim obračunom u mafijaškom stilu”. Sliško, koji je ranijih godina preživio četiri atentata, nije kontrolirao samo najveći dio ilegalnih igara na sreću: on je bio i nositelj koncesije više službenih salona igara. Dozvole je tada izdavalo ministarstvo unutarnjih poslova, ukoliko se mogla predočiti kaucija od pet milijuna dolara u obliku bankovne garancije. Navodno se s dozvolom dobivala i lista imena na kojima je pisalo kojim političarima i strankama valja isplaćivati mjesečni danak. Tko bi zanemario listu, našao bi se u opasnosti da izgubi koncesiju. Jedan primjer za to je Favorit d.o.o., jedno od najvećih poduzeća te vrste u zemlji. Tu je svega jedan dan nakon što se poduzeće usprotivilo da udovoljava svojim tihim obavezama banka povukla garancijski pristanak, čime je poduzeće izgubilo koncesiju. Banka je navodno bila Hypo Hrvatska, čiji je tadašnji direktor Karl Heinz Truskaller navodno i privatno njegovao kontakte sa zagrebačkim podzemljem. Da je kod tog posla zgodimice u igri znala biti i korupcija, potvrdit će i Tomulić. On čak tvrdi da to od Josipa Manolića, Tuđmanova dugogodišnjeg šefa tajne službe, zna iz prve ruke: Sliško je, naime, dan prije ubojstva Manolića navodno zamolio za pomoć, jer je saznao da bi trebao biti ubijen. “Ali Manolić mu je rekao da ne može učiniti ništa, jer je za njega prekasno”, rezimira Tomulić jedan razgovor sa svojim prijateljem i mentorom. Manolić mu je natuknuo i da su u ubojstvo upleteni političari. Prate li se medijski izvještaji iz tog vremena, pronaći će se čak i neizravan trag prema ministarstvu obrane: jer James Cappiau, Sliškov ubojica, koji je u atentatu i sam ubijen, bio je zagrebački predstavnik belgijskog dobavljača oružja Matimco i blizak poslovni partner Vladimira Zagorca. “Čak i kad Hrvatska sama odavna više nije trebala oružje”, tvrdi Tomulić. Zagorec je uvijek mogao raditi bez ograničenja. Čovjek je odjednom postao tako moćan da ga je čak i Manolić pitao: “Tomuliću, reci mi: čime to Zagorec drži Tuđmana u šaci?” Što god da je odgovorio prijatelju svoga oca – danas o tome šuti. (...)