13.05.2015, 17:50h     admin     Novosti

Identiteti i politike

Poruka ‘Proleteri svih identiteta, ujedinite se!’ bliža je većini stanovništva od originalne...

Identiteti i politike

Na fotografiji uz ovaj tekst vidimo prizor s nedavnih beogradskih demonstracija protiv mjera štednje u Srbiji. Usput govoreći, to je vijest koja se naravno nije probila do mainstream medija u Hrvatskoj, što samo govori kakav i čiji kozmpolitizam vlada u neoliberalnoj globalizaciji. Uz parole protiv vladajuće ekonomske politike, na slici vidimo i zastavu duginih boja, simbol gej i lezbijskih, biseksulanih i transrodnih grupa (LGBT). Ali tu je i otkačeni natpis: ‘Proleteri svih identiteta, ujedinite se!’ Očito, parafraza na znamo što. Kada konzervativci raznih fela žele diskreditirati rad onih nevladinih organizacija koje im nisu po volji (osnivajući vlastite, reakcionarne!), oni se pozivaju na točnu činjenicu da se one bolje među takvima ne drže svoga ‘identiteta’, u ime kojega su navodno osnovane. Pa tako eto, već i seksualne manjine podržavaju radnike. Šire je poznata povijest da su rudare u štrajku protiv vlade Margaret Thatcher 80-ih u Britaniji (što je bio ozbiljan sukob, koji je odnio i ljudske živote) organizirano podržavale tamošnje gej i lezbijske zajednice. Ili, primjer koji bi nam trebao biti blizak: da je slovenska subkulturna scena već tri desetljeća uglavnom na radničkoj strani. Do mjere da su tamošnju alternativnu obrazovnu ustanovu osnivači nazvali Radničko-punkerski univerzitet (DPU), što je sada preimenovano u Institut za radničke studije, što je po našem mišljenju samo korak u smjeru akademizma. Ili, uzmimo uostalom poznati prigovor na Novosti (čuje ga se i iz većinskih i iz manjiskih krugova), da su one izašle iz vidokruga obavljanja svoje zadaće – a to je zaštita srpske etničke manjine – u sferu politike i kulture uopće. Na takav prigovor valja odgovoriti protunapadom: može li se Srbe u Hrvatskoj ikako stvarno štititi, a da se pri tome ne napusti politiku identiteta? I uđe u politiku uopće.

 

Razgovarajući na početku ovoga stoljeća za jedan kanadski časopis, francuski filozof Jacques Rancière, poznat po svom zalaganju za beskompromisnu jednakost u društvu, tematizirao je i odnos između politike i identiteta, na primjeru razlika koje vladaju u Francuskoj s jedne i u američkom svijetu, s druge strane. Hvaleći tradiciju univerzalizma, koja je tada (prije 15 godina) još bila živahna u Francuskoj, kazao je kako se pojedine grupe tamo ne bore za prava sebe kao grupa, već one prije zahtijevaju univerzalno pravo! Zato feministički pokret tamo nije borba za žensku partikularnost, već je prvenstveno borba za ravnopravno sudjelovanje žena u javnoj sferi. Usput, nisu li to znale i ženske aktivistice u Jugoslaviji, barem prije njenog dekadentnog (i mačističkog!) kraja? Za razliku od toga, društvene borbe u SAD-u startaju iz početne situacije realnog postojanja povlaštene identitetske grupe (a to su tzv. „wasp“ – bijeli anglosaksonski protestanti, a feministice su dodale istovremeno i muškarce srednjih godina). Marginalizirani identiteti ovdje su polovi otpora. Sjetimo se crnačkog pokreta, koji se u svojoj militantnoj fazi od ljudskopravaške okrenuo marksističkoj tradiciji, pa je, nakon 1968., kao takav brutalno zatrt. Ma koliko današnja i još više sutrašnja Evropa postala rasno izmješanom, teško možemo zamisliti emancipatorske pokrete na njenom tlu na tim osnovama. Rancièrov sugovornik u spomenutom razgovoru zaključuje kako Evropljanima njihova prošlost brani prihvaćanje multikulturalizma kao ičega drugog doli patološkog simptoma rastuće desničarske ksenofobije. Zato, ako tu ‘politiku razlike’ ima smisla podržavati u SAD, nema, kaže on, barem za ljevicu u Evropi.

 

A što se kod nas desilo? Multikulturalizam je zaživio kao medijska poštapalica, dovoljno ozbiljno da se liberalni mediji zgražaju kada njemačka kancelarka Angela Merkel izjavi da taj model nije uspio. Taj diskurs, kao naličje ‘politike identiteta’ zaživio je i u dijelu akademije, naročito na sociološkim i kulturalnim studijima. A borbe za prepoznavanje i onda priznavanje postale su dio agendi mnogih organizacija civilnog društva. Koje očito slijede više američke, nego li evropske uzore (a da negiraju socijalističke konceptualizacije, pa čak i kad zazivaju lokalni antifašizam, ne treba ni spominjati!). Odatle sav onaj gadljivi jezik o ‘drugome’ i ‘drugačijem’, o navodno teškom razumjevanju razlika i suživotu vjera, nacija i životnih stilova. Sav onaj plač kako je ovdašnje stanovništvo politički nekulturno, pa valjda ne može shvatiti da su i Srbi i Hrvati ljudi?

 

Sve ovo naravno ne znači da u nas nema etničkog sukobljavanja ili govora mržnje. Ali znači da on ne izlazi iz sfere nekih betonskih identiteta (vjerskih, nacionalnih, životnostilskih), već od početka do kraja iz one manipulativno-političke. Ili, kao što je govorio jugoslavenski filozof Gajo Petrović, onima koji tvrde da u povijesti nema ničega što potvrđuje ljudskost, kreativnost i stvaralačkost ljudi protuargument je baš ta ljudska povijest! Posebno – sjetimo se toga ovih dana kada slavimo 70 godina oslobođenja od fašizma – u nas. Ako je istina da usred vladavine principa potpune građanske jednakosti društveni sistem rezervira privilegiju javnog govora samo za malu manjinu stanovništva, onda ta manjina (zlo)upotrebljava i monopolizira univerzalnost. Najbanalnije: ako samo neki Hrvati u Hrvatskoj imaju svakodnevno pravo u ovdašnjoj javnosti komentirati hrvatsko-srpske odnose na svoj čudan, neistinit i potpuno partikularan način, rješenje može biti samo davanje glasa i lica i drugima (čega se profesionalni ljubitelji objektivnog novinarstva niti u primisli ne sjete; za njih vrijedi eventualno unutarhrvatski objektivizam, ali i on potpuno iskrivljeno). Ako se pri tome jave i neki neopravdano partikularistički srpski, ženski ili gej glasovi, s dobrim razlogom možemo reći kako su oni posljedica dugogodišnjeg života ‘pod Hrvatima’.

 

Ali držanje svoga identiteta ne samo da nije dovoljno, već uopće nije dobar put ulaska u politiku. A naročito ne u onu lijevu! Ako građanin srpske nacionalnosti u hrvatskom društvu uvijek mora govoriti ‘kao Srbin’, onda je to društvo već propalo. Djelovati kao građanin, kaže Rancière, nikada nije obrana jedne kulture i jedne grupe an block. Usput, zato je i koncept ‘kulturne autonomije’, primijetili su to neki još kada je ozakonjen, prilično besmislen. Ustvari, kultura je uvijek oblik raz-identifikacije. Mogućnost da se govori jednim jezikom koji nije samo jezik predaka, jedne društvene ili jedne interesne grupe. Javni prostor trebao bi biti sposoban sve nas osloboditi tih dodataka. Ono političko, u pravome smislu, počinje kada više nismo pukim reprezentantima posebnih lokalnih, vjerskih ili društvenih zajednica. Političko počinje kada se pojedinac napokon može identificirati sa anonimnošću! Sve to postavlja velike izazove i pred promišljanje načina zaštite nacionalnih manjina, koje manjinske organizacije ne mogu i ne trebaju same odraditi.

 

Vratimo li se za kraj slici sa početka ovog teksta, očito je da je poruka ‘Proleteri svih identiteta, ujedinite se!’ sada bliža većini stanovništva ovih ‘prostora’ od one povijesne i originalne. Zato vjerujemo da su je demonstranti ispisali u (auto)ironičnom diskursu. Ali ako se tako želi prizvati neko novo jedinstvo ili čak bratstvo i jedinstvo, to neće uspjeti. Odnos klasnog i nacionalnog u Jugoslaviji, barem prije njenog dekadentnog kraja, nije bio identitetskom politikom! A to ne može biti niti danas. Pa, ako još ima neke ironične istine u zajedništvu radnika i gejeva ili punkera (iako su i oni najčešće radnici), onda moguće pozivanje na zajedništvo radnika i Srba u Hrvatskoj otvara razlikovanje klasa i identiteta u svoj svojoj punini.

 

http://www.portalnovosti.com/identiteti-i-politike