03.10.2015, 13:43h     admin     Fališ

Politička religija (II): Put u okrutnost vražijih krugova

„Očito da je religija postala važan resurs za državnu politiku, a državna politika važan faktor za afirmaciju religije“

Politička religija (II): Put u okrutnost vražijih krugova

„Krabulja kršćanskog vulgarizma: etnoreligijska utvara u suvremenom sekularnom društvu“, originalni je naslov eseja voditelja teološkog programa Festivala alternative i ljevice Šibenik, Branka Sekulića. FALIŠ će ovaj tekst, dijagnostički i terapijski u isto vrijeme, prijeko potreban društvu u kojem je Ustavom zaštićeni sekularizam u kontinuiranom uzamku, objaviti u nekoliko nastavaka i uz redakcijsku opremu. 

 

Let iznad etnoreligijanskog gnijezda

Etnoreligijanstvo kao ozbiljan koncept političko-religijskog nahođenja je, rekao bih, kardinalni vid vjeroispovjednog dezerterstva i konstantno opetujuća izdaja uporištena u neprestanom nijekanju Isusova života i mučeništava poradi površnih interesa i trenutnog zadovoljenja ovosvjetovnih potreba. Taj latentni potez okretanja leđa Bogu vlastite vjere dok se istodobno njegovo ime permanentno očituje na usnama tih istih pojedinih spornih crkveno-politikantskih krugova, razvilo je jedan čitavi novi svijet duhovno poltronskog prorežimskog slijeđenja, kojeg nazivam religijanskim duhovnicizmom u svom izopačenom značaju ovog spiritualnog zastranjenja spram Kristovog primjera. Jer „ne počiva li njihovo 'krivo razumijevanje' na istoj razini kao i njegovo 'krivo razumijevanje' od strane farizeja? Nisu li ga 'krivo razumjeli' i njegovi vlastiti učenici, kao što pokazuje njihov bijeg pred križem?“[1]

 

Ja bih rekao da da, kao što bih i konstatirao da se upravo u ovom novozavjetnom primjeru osude i eskivaže ocrtava jedna seriozna praslika navedenog etnoreligijanskog pristupa jasno definiranog unutar obrasca političke religije kao, Ratzingerovski rečeno, patologije kršćanskog nauka (Sol zemlje: kršćanstvo i Katolička crkva na prijelazu tisućljeća) iz kojeg nedvosmisleno proizlazi kako prototip vlastodržačke ambicije nekih religijskih skupina (pismoznanci) tako i prauzor nijemog pristajanja naroda (apostoli) uz režim politički jačeg faktora. Ovom nijekanju vječnosti vjere poradi trenutnih povijesnih okolnosti nipošto i u nijednom pogledu ne možemo dati obrise providnosti kao što se to počesto u ime očuvanja nekakve tradicije podsvjesno i čini od strane određenih institucija religijskih zajednica primarno etničkih obilježja. Jer mi „možemo iskreno vjerovati da smo religiozni, a da to u osnovi uopće ne budemo, možemo se čak nazivati i 'tradicionalistima' a da nemamo pojma o istinskom tradicionalnom duhu, što je još jedan pokazatelj duhovnog nereda u našem dobu.“[2]

 

Tradicija dakle, jest nužna i korisna, ali isključivo onda kada dozvoljava mogućnost propitivanja Crkve-ustanove od strane društva unutar vremena u kojem obitava i kad shodno tomu ona konstruktivno samokritički pristupa, jer da je takva istina neoboriva onda bi Zemlja još uvijek bila ravna ploča položena na oklop kornjača unatoč brojnim suvremenim snimkama svemira koje bi se u tom slučaju vjerojatno stavljale u kategoriju nevjerničkih iluzija. No, situacija je upravo obratna, jer se iluzija prilijepila uz naličje istinskog kršćanskog ophođenja tvoreći opasnu krinku satkanu od uobrazilja političkog bogoslužja koja konkretno vjeroispovijedanje jednog podneblja drži u podređenom položaju pomno biranih i koristoljubno cenzuriranih istina. Jasnije, pojedine crkvene grupacije ovim drže rast vjere u strogo kontroliranim područnim religijanskim laboratorijima uporabljujući je kao metafizički kvasac za umjetno napumpavanje politikantski obojenih mitova putem kojih se narod jednog područja, kao što je to slučaj sa prostorom bivše Jugoslavije, drži u bojazni od svih eventualnih promjena, jer ga se neprestano uvjerava kako iza tog obzorja ne postoji ništa doli golet ništavila.

 

Time je žitelj ovog podneblja, slikovito rečeno, zarobljena u farizejskoj praslici ograničavajućih religijskih interpretacija koje će se teško ikada odlikovati razumijevanjem spram novonastalih prilika, već će prije nastupiti primitivnim nasrtanjem niskih pobuda kojemu će se pošto-poto nastojati dati vjerska obilježja, jer „je očito da je religija postala važan resurs za državnu politiku, a državna politika važan faktor za afirmaciju religije“.[3] Ovo je pak eklatantan, gotovo školski obrazac, kako politička religija putem svog etnoreligijanskog derivata nasrće na postulate vlastita poziva i društvo sred kojeg obitava, što je na socijalnoj razini lako uočljiva promjena, s obzirom da se javno manifestira kroz striktni kvazifolklorni kružok mahom šovinističkih običaja potpomognut jednostranim sektaško uobličenim kršćanskim formulacijama. To „ugrađivanje vjerskog identiteta u temelj nacionalnog identiteta i razvoj masovnog (svjetovnog) nacionalizma“[4] je izrazito bolna točka za svako društvo demokratskih nakana, jer mu se mjesto dinamike vjere nameće religijska pasivnost koja pomalo, ali sigurno nagriza normalan razvoj humanističkih projekata.

 

To prije svega znači da se punini slobode kršćanskog vjeroispovijednog i nepobitno humanog iskaza pretpostavljaju okoštani principi privatnih mitologija koje se u obliku svetih istina serviraju širem pučanstvu u njihovim svakodnevnim životnim okolnostima, tako oblikujući podatnu sljedbu koja se nerijetko po potrebi transformira i u problematične zajednice vojnih karakteristika opasno uronjenih u pseudodomoljubnu službu pojedinaca koju karakterizira „politika hipertrofiranih želja, neodgovornih obećanja, nesuvislog odnosa prema prošlosti, politika iluzornog pomirenja neizdrživih suprotnosti i politika beskrupulozne manipulacije poviješću, činjenicama i naposljetku ljudima.“[5] Ukratko, karakterizira je religijanski duhovnicizam u strateškoj službi stvaranja ovosvjetovne zlatne teladi, s onu stranu svake ljudskosti, ali pomno fundiranu u diskriminacijsko i ispolitizirano bogoštovlje koje porađa zvijer iz bezdana[6], etnoreligijansku utvaru političke religije u društvu sekularističkih nazora.

 

Takva sablazan se prvenstveno ogledava u narušenim ljudskim pravima koja se na određenom području sve više lome pod pritiskom spornih crkveno-političkih krugova čija osnovna misija sebeljubnog profitiranja i uščuvanja vlastitih pozicija uvelike doprinosi svekolikoj disharmoniji građanskih odnosa. Prije svega ovdje želim istaknuti kategoriju takozvanih statusnih razlika koja je preliminarni kamen spoticanja svim ostalim humanističkim nastojanjima, jer kad jedna zajednica gubi svoje principe jednakosti, a zadobiva konturu međusobnog diferenciranja na osnovu etničkih, rasnih, socijalnih razlika, rađa se život dvostrukih mjerila. Onaj koji pripada malobrojnoj kasti vlastodržaca, što u ovom slučaju znači protagonistima etnoreligijanskog procesa i njihovim vazalima putem kojih se takav sistem i održava, onaj dakle koji ne pripada svim drugim ljudima, već tek statičnim akterima navedenih politikansko-religijanskih zbivanja.

 

Iz ovog nadalje proizlazi sva sila daljnjih anomalija što ljude dotičnog podneblja povlači u bezdan sumnje, straha i prezira. Moltmannovski iskazano, uvlači ih u okrutnost vražjih krugova koji uzajamnim djelovanjem „dovode ljudski život do neljudskosti i smrti.“[7] U prvom redu, putem spomenutih klasnih razlika dolazi do kolizije humanosti gdje se određen dio ljudi unutar jednog te istog društvenog korpusa smatra manje vrijednim od svojih statusno moćnijih sugrađana, jer je kategorija pripadnosti na neki način uzdignuta iznad svih ostalih civilizacijskih dosega pomno upakirana u točno definirana ideološka pravila. Takvo stanje stvari se osim kroz režimsko, reflektira naravno i putem djelovanja određenih crkvenih velikodostojnika, jer je to pak posve logičan slijed tamo gdje stoluje politička religija. Što nadalje znači da se na povijesnoj razini crkva dotičnog karaktera prvenstveno doživljava kao ishodišna institucija prorežimskih duhovnika koji proračunato djeluju isključivo iz nekih privatnih razloga služeći se ostatkom crkve kao naroda mahom tek u službi statističkog dokazivanja brojnosti iz kojeg vuku legitimitet svog društvenog utjecaja. Dakle, u etnoreligijanskom kontekstu, obični vjernici kao članovi Kristove zajednice od strane pojedinih režimski definiranih klerikalaca ne smatraju se ravnopravnim dionicima Božjeg naroda, već manipulativno uporabljenim postotkom pri demonstriranju moći lokalnog političkog bogoslužja, pri čemu posljedično, dobar dio tog postotka postaje sve više vjeroispovijedno otuđen od svojih spornih pastira i njihovih istomišljenika uviđajući u kolikoj je mjeri politikantstvo nagrizlo sadržaje istinskog bogosluženja. Jer „klerikalizam je za svećenike onaj oblik upravljanja koji proizlazi više iz vlasti nego iz služenja i koji uvijek generira antagonizam između svećenika i naroda“.[8]

 

Crkva-ustanova ovim ulazi u sferu svojevrsne duhovne šizofrenije, opće podijeljenosti koja se rađa poradi njene stroge folklorne hermetičnosti i nemogućnosti jasnog sagledavanja pogubnosti svoje institucionalne isključivosti koja gotovo na svaki konkretan poziv ka društvenoj otvorenosti odgovara sumanutim prizivanjem svoje mitološke prošlosti opetovano kruneći ponajčešće sumnjive bogove iz vremena upitne historijske utemeljenosti. Takva partikularna crkva kategorijalno možda i spada pod okrilje sveopće kršćanske univerzalnosti, no njen način ophođenja definitivno zastranjuje u svakom pogledu po pitanju slijeđenja dotičnog nauka, što neupitno dovodi do zaključka kako je ona postala tek sektom primarno lokalnih nakana, apsolutno irelevantna za posredovanje općeg Božjeg nauma, s obzirom da je ona skoro pa posve determinirana voljom određenog klera režimskih nagona koji inzistiraju na štovanju nekih svojih ponarodnjačenih bogova postavši tako protagonistima „novog poganstva: pobožanstvenjenja nacije.“[9]

 

Ovakav model ponašanja crkvene institucije za posljedicu neosporno ima otuđenje od širih potreba i problematike društva unutar kojeg obitava, jer je njena ispolitizirana praksa djelovanja stvorila bezosjećajnu paradigmu u kojoj obitava isključivo idolatrija idealiziranog uskoetničkog čistunstva i njemu pripadajućih običaja. Ovo dovodi do konstatacije kako je ovakva crkva duboko u sebi emotivno zaobišla sjećanje na žrtvu Isusa Krista, to jest na njegov otpor elitizmu vjeroispovijedne prakse svoga doba, zapavši tako prije svega u traume vremena u kojima je bila proganjana, čime je nenamjerno preuzela ulogu svojih tlačitelja, no sad nesvjesno tom istom ugnjetavačkom principu kojeg je do jučer kudila, nastoji navući neka posve druga znakovlja, u svrhu svog opravdanja naravno. „Zatajenje religijske institucije – crkve – sastoji se po mom mišljenju prije svega u tome što je ona svoj dogmatski spomen Boga previše odvojila od spomena na ljudsku patnju. Njezino pozivanje na Božji autoritet zvuči stoga katkada tako fundamentalistički, jer se navješteni Božji autoritet ne odražava u autoritetu onih koji pate.“[10]

 

Da tomu nije tako ne bi je poglavito karakterizirala malodušnost spram suvremenih civilizacijskih kretanja od kojih se grčevito brani zastarjelim, ali po nju sigurnim religijskim postulatima što je pak u čistoj suprotnosti sa vjerom Raspetog iz koje je potekla, jer time uporno bježi od križa koji je mogućnost njene kvalitativne preobrazbe, novog rađanja. Drugim riječima, potpuno prizemljujući način ovog teološkog govora, ona priznaje Boga kao svog Gospodina samo do početka njegovog paćenja, što je posljednja točka do koje može ići politička religija, s obzirom da poradi enormnog sebeljubljnog nagona nije u stanju prihvatiti Kristov put bezuvjetnog mučeništva isključivo kao produkta čiste božanske ljubavi, a ne kako to ona obično i zahtjeva, proračunatog zaloga određenog društvenog ugovora kojim ona daje određenom režimu mistična obilježja, a ovaj njoj za uzvrat državu kao poligon za ispoljavanje etnoreligijanskih ambicija.

 

Ovako nastrojena crkva-ustanova još je uvijek sneni akter Getsemanskog vrta koja prospavavši ključno bdijenje svojeg poziva, prenuvši se, nagonski vadi mač iz korica i u akutnom nerazumijevanju Kristove uloge, uporabljuje ga bez imalo ustručavanja što je ukoliko bolje pogledamo paradoksalni potez, jer je ta oštrica u suštini usmjerena protiv samih Božjih namjera. Naime, ukoliko uzmemo da je Sinova smrt, već odavno zapisana, sveta smrt spasiteljskog karaktera, tada navedeno korištenje oružja ne znači ništa drugo doli uskopovijesni otpor svepovijesnom projektu nebeskog Kraljevstva u kojem svoju ulogu igraju neupitno i sami krvnici Isusa Nazarećanina. Ovom činu nipošto ne može biti opravdanje ograničeno ljudsko razumijevanje božanskih istina, iz jednog evidentnog razloga što je mogućnost tog poimanja, s njihove strane, jednostavno prespavana i svaki daljnji pokušaj objašnjavanja istog, tek je banalizacija tog ishodišnog iskustvenog vjerskog osjećaja.

 

Upravo u ovom proturječju se vrti i politička religija koja se težeći za afirmacijom svojih stavova uvijek i iznova prene iz sna, udarivši nehotično oružjem po temelju kršćanskog nauka, stvarajući time jaz između nekontaminirane religijske želje ljudskog napretka i vlastite destruktivne prakse skučenog politikantskog djelovanja. Ova spomenuta rupa, nastala jazom između religijske želje i politikantskog djelovanja je ujedno i zlosretni okvir u kojem sekularno društvo i obitava. Kažem zlosretni, jer osim prorežimskog narušavanja ljudskih prava postoji i čitav onaj opozitni spektar mogućeg društvenog dijaloga u kojem religija svojim stavovima potkrepljuje humanističke zahvate unutar određenog podneblja, no s obzirom da u ovom kontekstu tomu nije tako, nužno se uhvatiti u koštac sa prvonavedenom problematikom, već prije spomenutog poligona za etnoreligijanska ispoljavanja kao definicije stvarnosti u kojoj egzistira većina naših društvenih i teoloških kretnja.

 

Na socijalnom planu ovakav čin svojevrsne uzurpacije sekularnog prostora najbolje se uočava kada se javnim državnim događanjima priključuju ljudi iz crkvenih krugova i to kao važni i istaknuti akteri dotičnih manifestacija, te obratno, kada se na isključivo religioznim ceremonijama pojavljuju državnih dužnosnici kao jedni od važnijih protagonista tih istih zbivanja. Naravno, ovdje se ne radi o činjenici da primjerice, svećenstvo ne može slaviti državne blagdane kao što se ne radi ni o tvrdnji da političari ne mogu prisustvovati religijskim svetkovinama, već se isključivo propituje nakana takvih pothvata. Naime, nitko u društvu demokratskih tendencija ne bi smio braniti slobodno kretanje ljudi i mišljenja, ali svakako treba preispitati razloge kretanja pojedinaca kao obnašatelja određenih funkcija kako s vremenom ne bi došlo, u ovom slučaju, do nehotične simbioze svjetovnih i sakralnih uloga, u čemu je politička religija upravo i najjača. U brisanju granica između crkvenih i državnih službi te njihovog stapanja u jedan dominantan i nedodirljiv ispolitizirani kontingent koji stršeći izdvojen od ostatka pravno-političkog sustava nastoji ovladati čitavim područjem po nekim sebi svojstvenim kriterijima. „Vjera postaje važnim ili čak jedinim čimbenikom potvrde zajedničkog identiteta, pa izgleda da se snažniji nacionalni ili skupni osjećaji ne mogu uopće ni očitovati drugačije doli kroz religijski 'drugi' jezik.“[11] Ovo se najbolje uočava u odnosu dominantne politike spram takvih klerikalnih krugova kojima u okviru određenih socijalnih zbivanja vlast daje stanovitu prednost spram svih drugih društvenih skupina putem povlastica, primjerice u sferi pravnih, gospodarskih, odgojnih i obrazovnih pitanja.

 

Etnoreligijanstvo ovim, u svoj svojoj punini vulgariziranog kršćanskog izričaja zasjeda u orbitu želje pojedinih privatnih politikantskih interesa primoravajući time crkvu-ustanovu da preuzme funkciju bezuvjetnog režimskog dušobrižnika koja u konačnici tek svojom izvanjskom, religijskom formom još uvijek podsjeća na navjestiteljicu Kristovog nauka. Također, pristavši na preuzimanje navedenog vlastodržačkog primata, ona postaje i zatočenicom zemaljskih materijalističkih pobuda što se kristalno zrcali u njenim čestim nadmetanjima sa ostatkom zajednice gotovo u svim pa i onim najmanjim općegrađanskim pitanjima. Takva banalizacija mističnog božanskog karaktera i njegovo apsolutno svođenje na opći nazivnik prostih sistemaških peripetija dekapitira svaku primisao kako ovakva religijska pouka može imati bilo kakav perspektivniji socijalni učinak, mada njeni usiljeni nosioci, sporna klerikalna hijerarhija nastoji to pošto-poto dokazati počesto agresivnim pristupom spram već spomenutog pluralističkog društva demokratskih aspiracija, ne uviđajući da tako samo sve više uronjavaju u glib netrpeljivosti i nerazumijevanja.

 

Vidljivo je to poprilično i kroz poziciju vjerskog nauka u općem sekularnom obrazovanju, putem kojeg se u suštini, određena vjeroispovijest ne nadograđuje, nego uvježbava, s obzirom da politička religija ne uči o sebi izvana, već isključivo pretpostavlja o drugima iznutra. Pretpostavlja da je čitav svijet upravo i samo ono što ona prezentira, jer je njena vizija izrasla iz jednog posve endogenog religijanskog srastanja kojeg obilježava, rekao bih, strogi folklorni monoteizam čime Bog postaje prvenstveno temeljem etnije, a tek potom i vjerskog nahođenja. Odnosno, ovakav model ponašanja određenih crkvenih krugova nije toliko uskratio Svevišnjem njegove božanske atribute koliko je njegovo djelovanje infiltrirao i ograničio na strogo područje dotičnog narodnjačkog vjeroispovijedanja kojemu se učestalo pokušava dati dimenzija nekog lokalnog Jeruzalema. Međutim, s tom razlikom što Jeruzalem u ovom slučaju nije živo sjećanje na Raspetoga kao temelja jednog novog duhovnog naroda, već fortifikacijski objekt obrane zastarjele, već spomenute farizejske praslike u kojem sjećanje na žrtvu ne donosi životvornu ljubav vjerske dinamike, već etnoreligijanski prototip ispolitizirane lamentacije nad stratištima jedne nacije.

 

Ukratko, rođenje, život i smrt (zašto ne i uskrsnuće, pojasnit ću kasnije) Boga sagledani su u strogim nacionalnim okvirima unutar kojeg sjećanje i empatija nisu u mogućnosti biti usmjereni ka svim ljudima, jer postoji čitav jedan bornirani sustav koji događaj Jeruzalema striktno uvrštava u osobna pseudopovijesna sjećanja iz kojih proizlazi sva sila domaćih mitomanskih istina u strogoj formi sprovedenog političkog bogoslužja. To nas vraća par rečenica unatrag, jer nedvosmisleno definira zašto politička religija nije u stanju učiti od okoline, već joj samo pretpostavljati osobna stajališta, što je posljedično čini podosta irelevantnom unutar današnjeg socijalnog dijaloga, a ako ovom pridodamo i svojevrsni oksimoron da prorežimski kler nije uvijek toliki pobornik dotičnog etničkog i religijskog fundamentalizma iz osobnih stavova koliko je on to zato što je isti jednostavno postao njihov jedini okvir egzistiranja, uvelike nam se ukazuje sva slabost tog naizgled monumentalnog sustava.

 

Stoga, možemo zaključiti, kako je taj radikalni oblik političkog služenja, na neki način,  autodestruktivni način postojanja, i tu na širem humanističkom planu ne bi bilo ništa sporno da se navedeni samoubilački proces ne reflektira i na ostala kako vjerska tako i sekularistička zbivanja, jer je svaka inicijativa unutarkonfesionalnog, ekumenskog, međureligijskog i društvenog dijaloga posve osujećena grčevitom borbom pojedinaca za očuvanje vlastita prijestolja koje je s vremenom postalo snažnim materijalnim surogatom njihovog izrazitog duhovnog propadanja.

 

Ukratko, etnoreligijanstvo egzistira u nesvjesnoj traumi straha od vlastitog poziva u kojoj jedini dobar Bog može biti onaj koji je nasilnički razapet, jer to posredno omogućava da se nad krvlju njegove muke, groba izgradi snažna religijanska emocionalna ucjena primjenjiva u svim partikularnim povijesnim okvirima, dok suprotno tomu, svjestan odlazak na Golgotu Krista Isusa, postavlja dotičnom klerikalizmu mnoga retorička pitanja koja razgolićuju svaki vid njihovog protuargumentiranja, s obzirom da ih on u konačnici razotkriva kao produženu ruku negdašnjih Božjih egzekutora. Upravo ovu patologiju sekularna zajednica itekako osjeća, jer je ona postala objektom na koji politička religija pokušava transferirati osjećaj krivice za vlastita nedjela, te na taj način nametnuti društvu radikalni oblik isforsiranog pokajanja koji bi ga u konačnici pokorno priveo oltaru političkog bogoslužja, onomu kojemu je misa samo nastavak rata drugim sredstvima.

 

Taj pokušaj prijenosa krivnje i privođenja, najbolje se uviđa u intenzivnom i prenaglašenom vojevanju ispolitiziranog svećenstva protiv ateističkog opredjeljenja djela građana kojima se uporno pokušava dati dijabolični izgled i pripisati djelovanje apokaliptičnih socijalnih razmjera. Ovo umjetno pumpanje opasnosti kojom se od pukih neistomišljenika stvaraju neprijatelji monumentalnog značaja je posve tipična etnoreligijanska retorika koja nam jasno sugerira kako politička religija može postojati samo onda kada nasuprot nje stoji ugroza, pa taman ona bila i izmišljena. Razlog tomu je naravno što ovakva vrst folkloriziranog vjeroispovijedanja nema uporište u svom kršćanskom nauku s obzirom da je nebožanski isključiva, stoga joj treba neko drugo opravdanje putem kojeg bi se legitimirala, a to ostvaruje kroz fantazmu prijetećeg drugoga koji ujedno jedini i može biti uporišna točka njenog realnog postojanja.

 

To u konačnici znači da je etnoreligijanska utvara jedino živa i djelotvorna kada se rađa iz mazohističkog procesa u kojem teži za vlastitim ubojstvom od strane inoga kako bi svojoj samonametnutoj metafizičkoj patnji time mogla dati fizička obilježja. Što dovodi do lakonskog zaključka kako je političkom bogoslužju bitnija, uvjetno rečeno, farizejska smrtna presuda, nego okrepljujuća milost Gospodina, jer ona svoju snagu, na kraju krajeva, ne crpi iz događaja uskrsnuća Kristova, već iz najcrnjeg djela groba Isusa Nazarećanina (ovim je ujedno objašnjeno zašto etnoreligijanstvo ne može pored rođenja, života i smrti Boga uzeti u obzir i njegovo Uskrsnuće).

 

[1] Moltmann, Raspeti Bog, str. 159.

2 Rene Guenon, Kriza modernog svijeta, Fabula Nova, Zagreb, 2005., str. 88.

3 Srđan Vrcan, «Religija i politika – Simptomatični primjer bivše Jugoslavije devedesetih godina 20. stoljeća», u: Nebojša Popov (ur.), Glasilo građanskog samooslobađanja – Republika, Zadruga Res Publica, Beograd, br. 320-321/ 2003., str. 6.

4 Vjekoslav Perica, Balkanski idoli 1, Biblioteka XX. vek i Knjižara Krug, Beograd, 2006., str. 63.

5 Boris Buden, Barikade 2, Arkzin, Zagreb, 1996., str. 86.

6Aluzija na zbornik  radova Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana, koji je nastao kao posljedica simpozija održanog u Cetinju 24. svibnja 1996., pod patronatom crnogorskog mitropolita SPC Amfilohija Radovića, te predstavlja svojevrsno teološko opravdanje rata u Bosni i Hercegovini, kao i opoziciju mirotvornim naporima na prostoru bivše Jugoslavije. Činjenica da je osim samog urednika Amfilohija, jedan od autora unutar ovog korpusa i Radovan Karadžić, govori i više nego dovoljno.

7 Moltmann, Raspeti Bog, str. 371.

8 Ivan Supičić,  Za univerzalni humanizam – prema potpunijoj čovječnosti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010., str. 343.

9 Ivan Pavao II., „Diplomatskom zboru  (Vatikan, 15. siječnja 1994.), u: Papinsko vijeće za kulturu (ur.), Vjera i kultura, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010., str. 779.

10 Johann Baptist Metz, Politička teologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., str. 285.

11 Željko Mardešić, Lica i maske svetoga, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 285-286.

 

Iz zbornika: JÜRGEN MOLTMANN: TEOLOGIJA: SILAZAK U VRAŽJE KRUGOVE SMRTI, O četrdesetoj godišnjici Raspetog Boga; urednik: Zoran Grozdanov; Ex libris, Rijeka, 2014.​