15.10.2015, 10:09h     admin     Fališ

Djeca postkomunizma

U trenutku povijesne tranzicije, neslobodu zamjenjuje sloboda kojoj trebaju djeca, no samo kako bi im se uskratila

Djeca postkomunizma

Ovaj članak izvorno je objavljen pod naslovom "Als die Freiheit Kinder brauchte", u knjizi B. Budena Die Zone des Übergangs: Vom Ende des Postkommunismus

 

Jedan neobičan sklop metafora obilježava žargon postkomunističke tradicije: obrazovanje za demokraciju, demokratske učionice, demokratski ispiti, demokracija koja raste i dozrijeva, ali koja je možda još uvijek u pelenama ili čini prve korake ili, dakako, pati od dječjih bolesti.[1] Jezik postkomunizma otkriva paradoks koji ukazuje na nešto što je po svoj prilici najveći skandal novije povijesti: oni koji su dokazali vlastitu političku zrelost u takozvanim demokratskim revolucijama 1989.–90. nakon toga su, preko noći, postali djecom! Još jučer uspjeli su srušiti totalitarne režime u čiju je ustrajnost i postojanost čvrsto vjerovao cijeli takozvani “slobodni” i “demokratski” svijet, sve do posljednjeg trenutka, i čije se snage pribojavao kao da se radi o nekom nadnaravnom čudovištu. Za borbu protiv komunističke prijetnje taj je svijet mobilizirao sve političke, ideološke i vojne snage, najveće državnike i vojskovođe, filozofe i znanstvenike, propagandiste i špijune, a da nije uspio ni zaplašiti tu totalitarnu zvijer. Ipak, unatoč svemu tome, one koji su je otjerali golim rukama naziva “djecom”. Još jučer ti su ljudi ponovno pokrenuli svjetsku povijest, nakon što je već ležala na samrtnoj postelji, i pomogli joj da, nakon toliko vremena, ponovno hoda uspravno. Ipak, oni i sami danas moraju učiti prve korake. Još jučer svijetu su održali lekciju o hrabrosti, političkoj autonomnosti i povijesnoj zrelosti, no danas se pred novim samoproglašenim gospodarima ponovno moraju nametnuti kao njihovi poslušni učenici. Još jučer bili su spasonosni lijek za neizlječivo bolesna društva. Danas i sami imaju dječje bolesti, koje moraju preživjeti žele li postati sposobnima za život. Kakvo se to čudo dogodilo preko noći? Koji je to čarobnjak te ljude pretvorio u djecu?

 

Dakako, riječ je o politici. Dijete koje su odjednom prepoznali u tim zrelim ljudima ne određuje ni rana faza psihološkog razvoja koju zapravo nikada nisu ni napustili, niti je to plod psihopatogenog fenomena infantilne regresije, nego se određuje kao političko biće, zoon politikon par excellence.

 

Ideologoja zvana “tranzitologija”

Ljudsko biće kao političko dijete nameće se gotovo kao idealan subjekt demokratskog resetiranja, tj. novog početka. Neopterećeno prošlošću i posve usmjereno na budućnost, prepuno je energije i mašte, poslušno i s lakoćom uči. Zrači slobodom, kao da je njezino čisto utjelovljenje, no zapravo uopće nije slobodno. Dijete je ovisno, odrasli ga moraju usmjeravati i potpomagati ga. No time postaje samo još prikladnije za služenje društvu, poput idealnog terena za novi početak. Tako se neutraliziraju sva proturječja koja provala slobode ogoljuje u društvu, ponajprije između onih koji vladaju i onih kojima se vlada. Nema tog odnosa dominacije koji se doima toliko prirodnim i očitim poput odnosa između djeteta i njegova zaštitnika, nema tog gospodarenja koje je toliko nedužno i opravdano poput gospodarenja djecom. Time im se ne oduzima sloboda, nego se ona samo privremeno dokida, odgađa, da se tako izrazimo, na neko vrijeme. Dijete pod zaštitom i pokroviteljstvom kao političko biće uživa svojevrsnu odgođenu slobodu. A u slučaju da se jednog dana pokaže da je obećanje slobode bilo tek obmana, uvijek se može reći da je to bila tek priča za malu djecu. Represivna infantilizacija društava koja su se nedavno oslobodila komunizma ključna je karakteristika takozvanog postkomunističkog stanja. Iskazuje se u ideologiji postkomunističke tranzicije, neobičnoj teoriji koja se posvećuje zadaći shvaćanja i objašnjavanja postkomunističkog prelaska u demokraciju. I tu cinizam prerasta u (političku) znanost. Iz perspektive te politologije, postkomunizam se ponajprije shvaća kao jedna faza tranzicije – odnosno proces transformacije “stvarno postojećeg socijalističkog” (realsocijalističkog, realsozialistisch) društva u kapitalističko demokratsko društvo.[2] Politologija ne vidi razloge zbog kojih bi tu tranziciju trebala shvaćati u okvirima točno određenog povijesnog razdoblja. Nedostaju joj temeljne odrednice identiteta: konkretan postkomunistički politički subjekt ili sustav, primjerice, kao i točno određen postkomunistički način proizvodnje ili oblik vlasništva. Politologiji zapravo uopće ne treba pojam postkomunizma. Draži joj je već spomenuti pojam “prelaska u demokraciju”, pa unutar tog okvira razvija čak i posebnu disciplinu kojoj je zadaća proučavanje tog procesa: “tranzitologiju”. Ona se, pak, temelji na ciničnoj predodžbi o tome da ljudi koji su vlastitom borbom došli do slobode sada moraju naučiti kako u njoj valjano uživati. Značenje tog paradoksa uvelike nadilazi povijesnu situaciju u kojoj su se postkomunistička društva Istočne Europe našla nakon 1989. godine.

 

Pojam tranzicije uveli su ortodoksni politolozi potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća kako bi objasnili različite slučajeve promjene režima, ponajprije u Južnoj Americi i južnoj Europi. “Tranzicija” je u tom izvornom obliku označavala tek “vrijeme između dvaju različitih političkih režima”, kako je glasila jedna minimalistička definicija iz 1984. godine.[3] Ta je tranzicija uvijek bila “prelazak od” ili “tranzicija iz”: “iz autoritarne vlasti”, primjerice, kako glasi naslov knjige trojca O’Donnell, Whitehead i Schmitter. Zapravo, politologija se u to vrijeme fenomenom promjene režima uvijek bavila retrospektivno. Nastojala izvući pouke iz povijesnog iskustva ex post. Nije se toliko zanimala za budućnost jer je ishod takve tradicije bio manje-više otvoren. Nije nužno imao ishod u demokraciji. Nekakav autoritarni režim mogao se pretvoriti samo u drugi oblik autoritarne vladavine. U to se vrijeme još moglo zamisliti da bi neku vojnu diktaturu u Južnoj Americi mogla zamijeniti marksistička ili čak i maoistička diktatura. Narod Čilea, primjerice, demokratski je odlučio pod Allendeovim vodstvom krenuti u svojevrsnu “socijalističku  demokraciju”, no vojna hunta okrenula ih je u posve drugome smjeru.

 

U to je vrijeme, iz politološke perspektive, svijet još bio vrlo složen: nisu postojala tek dva suprotstavljena ideološkopolitička sustava i vojna bloka, nego i niz protukolonijalnih pokreta u “Trećem svijetu”, koji su osiguravali određenu kontingenciju političkoga. U to se vrijeme i dalje činilo da postoji mogućnost izbora, da povijest nema zadani svršetak. No potkraj osamdesetih nešto se promijenilo i tranzitologija je svoju temu počela shvaćati drukčije. Proces političke transformacije sada je trebalo određivati unaprijed. Cilj je uvijek već poznat – integracija u globalni kapitalistički sustav zapadnjačke liberalne demokracije. Otada se pojam tranzicije gotovo isključivo primjenjuje na takozvana postkomunistička društva i označava prelazak u demokraciju koji je otpočeo povijesnim preokretom 1989.–1990. i nastavlja se, manje ili više uspješno, uglavnom u Istočnoj Europi. To je stanje dobro poznato “djeci komunizma”. Ona su odrasla uz logiku povijesnog determinizma. To je tada, međutim, bila pokretačka sila klasne borbe koja je usmjeravala društvo prema boljoj, besklasnoj budućnosti. Biti slobodan značilo je, u to vrijeme, priznavati nepromjenjive povijesne zakonitosti te im se pokoriti. Put u bolju komunističku budućnost nije bio samo jasno iscrtan, nego i neizbježan.

 

Danas im se govori da moraju doživjeti slično iskustvo. Samo što ovaj put moraju bezuvjetno slušati Opći zakon povijesti. Cilj je postavljen jasno i nedvosmisleno, a njegovo konačno ostvarenje zajamčeno je unaprijed. Prema toj novoj ideologiji tranzicije nema većih prepreka na putu do demokracije, pod uvjetom da se čovjek strogo prilagodi objektivnim, izvanjskim čimbenicima – ekonomskima, kulturnima, institucionalnima i tako dalje. Ponekad će biti dovoljan i geografski položaj. “Geografija je uistinu jedini razlog za nadu da će istočnoeuropske zemlje krenuti putem prema demokraciji i blagostanju”, piše jedan od tranzitologa, koji politiku shvaća jedino kao borbu za nadzor nad vanjskim faktorima: “Steknemo li istinski nadzor nad ekonomskim rastom i institucionalnim  okruženjem, vrlo je vjerojatno da će se dogoditi demokracija.”[4]

Drugi idu i korak dalje. Naš put prema demokraciji određuje sama priroda. Riječ je o “prirodnoj sklonosti i stoga je nije teško ostvariti”.[5] Čak se sam pojam politike temelji na teoriji prirodne selekcije Charlesa Darwina.[6] Autor te darvinističke teorije demokracije, Tutu Vanhanen, smatra i da je demokracija univerzalno mjerljiva. Stoga je uveo takozvani indeks demokratiziranosti (ID) koji nam pokazuje na kojoj se razini demokratizacije nalazi neko društvo. U skladu s time, izradio je i rang-listu demokratskih društava. Na tom popisu, nastalome uoči propasti komunizma, šezdeset jednu zemlju označio je demokratskom, pet su bile takozvane poludemokracije, a osamdeset jedna nedemokracije. Istinskim demokratskima označio je samo zemlje koje su dobile više od pet bodova na ljestvici ID. Zemlje ispod te razine po njemu su autoritarne. Ta dva pola, “autoritarna vladavina” i “stvarno postojeća sloboda” (tj. liberalna demokracija), određuju jasnu liniju povijesnog razvoja: od autoritarnosti do demokracije. Tranziciju sada određuje tehnologija – odnosno osmišljena je iz perspektive željenog ishoda – a sastoji se od uspona ljestvicom demokratizacije do vrha, do stanja ostvarene slobode u sustavu liberalne demokracije. Dovoljno se pridržavati prirodnog zakona. Autoritet na jednoj i sloboda (tj. autonomija) na drugoj strani – ta dva pola također određuju ideal prosvijetljenog, suvremenog obrazovanja: razvoj nezrelog djeteta, koje i dalje ovisi o autoritetu, i njegovo izrastanje u autonomnog, zrelog građanina slobodnog društva.

 

Prema Vanhanenu najvažniji faktori koji utječu na njegov indeks demokratiziranosti upravo su konkurencija i sudjelovanje. Njegova je formula vrlo jednostavna: što je sustav demokratičniji, to je viša razina sudjelovanja i konkurentnosti. Ovo potonje označava otvorenost političkih mogućnosti, pluralizam interesa – odnosno političkih i ideoloških opcija. Sudjelovanje ili participacija podrazumijevaju dobrovoljnu uključenost građana u politički život i donošenje političkih odluka. Posve zreloj demokraciji trebaju zreli demokrati koji su u stanju samostalno razmišljati
i djelovati.

 

Na tim konceptualnim premisama proces postkomunističke tranzicije izgleda poput obrazovnog procesa koji se drži ideala postizanja zrelosti i odgovornosti. Međutim, taj proces odražava i proturječja tog zastarjelog “prosvjetiteljskog” pristupa.

 

Školovanje s ciljem postizanja nezrelosti i neodgovornosti

Usporedba povijesnog razvoja čovječanstva i odrastanja djeteta (njegova svjesno nadziranog školovanja) izum je, kao što je poznato, prosvjetiteljstva. I doista, prosvjetiteljstvo je tek prelazak iz nezrelosti u zrelost, odnosno, kao što čitamo u prvoj rečenici Kantova glasovitog eseja iz 1784. godine, “čovjekov izlazak iz samonametnute nezrelosti”, koju on određuje kao “nesposobnost korištenja vlastitih spoznaja bez usmjeravanja”.[7] U smislu u kojem je nezrelost “samonametnuta”, i zrelost valja ostvariti kao ishod vlastitog djelovanja. Čovjeka ne možemo jednostavno proglasiti zrelim – odnosno, osloboditi ga tutorstva, bilo da je pod takvim pokroviteljstvom prirode, Boga ili kakvoga gospodara, što i jest izvorno značenje pojma emancipacije kao otpusta, oslobađanja od roditeljske skrbi, oslobađanja od ropstva. Prosvjetiteljska predodžba o prelasku u zrelost sadrži refleksivnije sastavnice, u smislu samoemancipacije. Dakako, takvu tranziciju nikada ne treba pogrešno smatrati revolucijom. Kantova predodžba o prosvjetiteljstvu ukazuje na emancipaciju koja se ne događa zahvaljujući nekakvom revolucionarnom skoku, nego je prije svojevrsna reforma u načinu razmišljanja (Denkungsart), neprekidno napredovanje koje već i samo po sebi može osigurati identitet vlastitog subjekta kao subjekta prosvjetiteljstva.[8]

 

U povijesnim događajima nakon Kanta, prosvjetiteljski ideal zrelosti – a s njime i percepcija emancipacije kao dugotrajnog procesa otvorenog završetka – sve se više potiskivao u drugi plan. Njegovo mjesto zauzela je jedna druga predodžba o emancipaciji. Emancipacija se sada shvaćala kao čin oslobođenja od nepravedno nametnute dominacije. Cilj emancipacije više nije zreo čovjek, nego društvo oslobođeno dominacije. Zahvaljujući toj promjeni, “zrelost” je izgubila ono snažno i nedvosmisleno značenje emancipacije.

 

Što je najneobičnije, zanimanje za taj pojam ponovno se pojavilo tek 1945. godine. Dakako, bilo je to vrijeme jedne povijesne tranzicije: prelaska iz fašističke diktature u demokraciju. Zbog traumatičnog povijesnog iskustva masa koje su slijepo slijedile svoje Führere u katastrofu, pojam autonomnih, zrelih i odgovornih muškaraca i žena ponovno je postao privlačan. “Zrelost” se sada prepoznavala kao preduvjet demokracije.[9] Nakon dugotrajne povijesne razdvojenosti “zrelost” i “emancipacija” ponovno su se susrele. To je utjecalo i na poslijeratna filozofska promišljanja. Tako je Habermas, primjerice, zanimanje za emancipatorske spoznaje povezao sa zanimanjem za zrelost. Istodobno, pedagogija je otkrila pojam “zrelosti”. On je postao ciljem školovanja, samim načelom emancipatorske znanosti o obrazovanju. Postfašistička tranzicija predviđala je ideal zrelih i odgovornih građana kao krajnji cilj stvaranja novog, demokratskog društva. Stoga nije nimalo neobično što se proces postkomunističke tranzicije posvetio istome idealu. Naposljetku, novo stanje sebe smatra posttotalitarnim – oslobađa se ideološki i povijesno i od “totalitarijanizama”, fašističkih i komunističkih: takozvane “dvostruke okupacije” – retroaktivnog izjednačavanja dviju ideologija i političkih pokreta koji su se u povijesnoj stvarnosti nemilice borili jedan protiv drugoga.

 

Postkomunistički ideal zrelog i odgovornog građanstva nigdje nije tako jasno primijenjen kao u razvoju takozvanog “civilnog društva”, koje je, kako se smatra, istinski subjekt demokratskoga društva, društveni podsloj svih demokratskih vrijednosti, pravde i javnih i ljudskih prava koja funkcioniraju kako treba. To civilno društvo navodno je izrazito slabo u istočnoeuropskim društvima oslobođenima od komunizma. I dalje je u povojima, “u pelenama”, moglo bi se reći, i upravo zbog toga prvo ga treba školovati, obučiti, razviti, pokrenuti.[10] Što je najneobičnije, u to doba nitko nije upitao: tko je to, ako ne istočnoeuropska civilna društva, srušio ancien régime? Što je bila poljska Solidarnost ako ne paradigmatska institucija civilnog društva – koje se opire, bori i radikalno mijenja svijet – par excellence? Kako je odjednom postalo tako slabo ako je još jučer uspjelo svrgnuti komunizam? Tko je poljske radnike stavio u pelene, sve te odvažne muškarce i žene koji su pokrenuli demokratsku revoluciju, izdržali okrutnu represiju kontrarevolucije i na vlastitim ramenima do završne pobjede iznijeli borbu za demokraciju? Tko im je – i u čijem interesu – nakon toga navukao dječje cipele, dijagnosticirao im dječje bolesti, poslao ih u školu i pripremio im ispite?

 

Bili su to cinični ideolozi tranzicije, veliki idejni tvorci postkomunističke transformacije, kako ih možemo nazvati. No njihova je ciničnost slijedila određenu logiku, logiku dominacije. Ako se “školovanje radi zrelosti i odgovornosti” propagira u interesu dominacije, pa se tako pretvara u beskonačan proces o čijem mogućem završetku odlučuju isključivo pedagozi, tada poziv na “zrelost i odgovornost više ne služi”, kako piše Robert Spaemann, “za širenje kruga zrelih, nego prije kruga onih koji su zasada proglašeni nezrelima”.[11] Tako se pokazalo da su dječje metafore, toliko tipične za žargon postkomunističke tranzicije, simptom novog odnosa snaga. Jasno upućuju na represivnu onemogućenost ili stavljanje pod tutorski nadzor subjekta “demokratskog preokreta” i ukazuju na retroaktivnu desubjektivizaciju. Ovdje je riječ o konstelaciji za koju one riječi Adorna, iz radijske emisije o “Školovanju radi zrelosti i odgovornosti”, i dalje vrijede, a radi se, naime, o tome da bi se “u svijetu kakav je danas za poziv na zrelost i odgovornost moglo pokazati da je nešto nalik na krinku zahvaljujući kojoj se ljude općenito zadržava u stanju nezrelosti”.[12]

 

Još jednom, u čijem se interesu to događa? Tko protagonistima povijesnih promjena nameće tutorsku skrb, tko im oduzima status subjekta? Pitanje je staro koliko i prosvjetiteljski pojam zrelosti. Hamann je pitanje izravno postavio Kantu: “Tko je taj razdraženi zaštitnik [der leidige Vormund]?”[13] On ga je vidio u samome Kantu, odnosno, preciznije, u Gestaltu Prosvjetitelja. Danas su to zapadnjački promatrači koji nisu sudjelovali u demokratskim revolucijama 1989.–1990. godine. Umjesto da djela protagonistâ istočnoeuropskih demokratskih revolucija dočekaju “željnim sudjelovanjem koje graniči s gorljivošću”,[14] a kojim su Kantovi pasivni promatrači objeručke dočekali Francusku revoluciju, na rušenje komunizma reagirali su ciničnom “participacijom” koja je otkrila želju za moći i dominacijom. Štoviše, u tom povijesnom događaju, poput Kantovih promatrača koji su 1789. svjedočili padu feudalnog apsolutizma, prepoznali su “napredak na području savršenstva” u smislu “tendencije unutar čovječanstva kao cjeline”, no istodobno su se prema toj istoj tendenciji odnosili kao prema nečemu što je u njihovoj vlastitoj stvarnosti postignuto još davno, pa stoga i, hegelovskim rječnikom, već povijesno negirano. “Želite bolji svijet, ali bolji svijet smo mi”, glasio je odgovor zapadnjačkih promatrača na demokratske revolucije u Istočnoj Europi. U tom smislu posve se razlikuju od onih koji su 1789. gorljivo dočekivali vijesti iz Pariza. Dok su ovi drugi ugledali vlastiti san u tuđoj revolucionarnoj stvarnosti, prvi su u revolucionarnome snu drugih prepoznali tek vlastitu stvarnost.

 

Posljedice te razlike krajnje su radikalne. Oni koji su napokon okrunili borbu za slobodu pobjedom u Istočnoj Europi postali su, gotovo preko noći, gubitnicima. To nije bio plod crne magije, nego hegemonije. Riječ je o hegemoniji koja je promatrače na Zapadu promaknula u stvarne pobjednike, ne samo nad komunizmom, nego istodobno i nad protagonistima revolucije koja je srušila komunizam. Poslušajmo proglašenje pobjede riječima same hegemonije:

Vojske svjedoka nisu, istina je, zauzele područje onih koji su izgubili. Ipak, s obzirom na prirodu sukoba
i način na koji je završio, bilo je logično da gubitnici prihvate institucije i stavove pobjednikâ. To je bilo osobito logično zbog činjenice da je ishod predstavljao pobjedu zapadnjačkih metoda političkog i ekonomskog organiziranja, a ne trijumf zapadnjačkog oružja.[15]

 

Nije nimalo slučajno što Michel Mandelbaum, autor tih riječi, i njegov kolega, politolog John Mueller, eksplicitno navode da je oponašanje najbolji put koji vodi do demokracije.[16]

 

Stvar ne može biti gora: ne samo da je protagonistima demokratskih revolucija oduzeta pobjeda i da su tako postali gubitnicima, nego su istodobno i podvrgnuti tutorskome skrbništvu i osuđeni na to da slijepo oponašaju zaštitnike u glupome uvjerenju da će ih to pripremiti za autonomnost. Ovdje se pritom razotkriva ne samo proizvoljnost novih vladara, nego još ponajviše od svega i logika njihova vladanja.

 

Školovanje za glupost

Pojam “djece komunizma” stoga nije metafora, nego označava figuru podčinjavanja novome obliku “povijesne nužnosti” koja pokreće i nadzire proces postkomunističke tranzicije. Na tim premisama prijelaz u demokraciju počinje kao radikalna rekonstrukcija do koje dolazi ni iz čega. U skladu s time Istočna Europa nakon 1989. nalikuje na krajobraz prepun povijesnih ruševina koji nastanjuju isključivo djeca, nezreli ljudi koji bez tuđeg usmjeravanja nisu u stanju organizirati život na demokratskim osnovama. Sebe ne smatraju ni subjektima ni tvorcima demokracije koju su zapravo osvojili borbom i sami stvorili. Oduzeta im je zahvaljujući ideji i praksi postkomunističke tradicije, da bi se sada vratila izvana, kao neki strani predmet koji moraju ponovno usvojiti tijekom dugotrajnog, napornog i bolnog procesa. U neobičnome svijetu postkomunizma demokracija istovremeno izgleda i kao cilj do kojeg treba doći i kao izgubljena stvar. Tako se “djeci komunizma” mogućnost bolje budućnosti otvara isključivo iz melankolične perspektive. Nije ni čudo, budući da njihova postkomunistička sadašnjost tako nevjerojatno nalikuje na njihovu komunističku prošlost. Ne pruža im slobodu izbora. “Djeca komunizma” ostaju što su jednom već i bila: marionete u povijesnome procesu koji se odvija neovisno o njihovoj volji i koji ih za sobom povlači u bolju budućnost. Stoga im je taj neobičan oblik društvenog života koji nazivamo “tranzicijom” itekako znan. Kao što je poznato, takozvani stvarni, realsocijalizam bio je prema ideološkim premisama tek svojevrsno prijelazno društvo na putu od kapitalizma prema komunizmu. Tako je jedan oblik tranzicije zamijenio drugi. Međutim, i apsolutna izvjesnost i unaprijed zadana nužnost povijesnog razvoja i dalje su konstanta tranzicije.

Zbog svega toga pitanje budućnosti u komunizmu smatra se već odgovorenim, a pitanje prošlosti nema smisla. Jednostavno se ne očekuje da djeca komunizma raspolažu kritički usmjerenim pamćenjem komunističke prošlosti. I upravo zbog toga pretvorena su u djecu: kako se ne bi sjećala te prošlosti. Kao djeca, nemaju prošlost. Što je najparadoksalnije, čovjek tek u postkomunizmu stječe upitan dojam o tome da komunizam zapravo nikada nije ni postojao. Još 1991. Jean-Luc Nancy govorio je o gnjevu koji preplavljuje čovjeka kada sluša sve te isprazne riječi o “svršetku komunizma”.[17] Stav o tome da je povijest sada napokon završila s marksizmom i komunizmom, kratko i jasno, njemu je bio apsurdan:

Kao da povijest, naša povijest, može biti toliko nedosljedna, toliko fantazmična, toliko nepouzdana i pahuljasta [floconneuse] da nas je stotinu pedeset godina nosila na oblacima koji se učas raspršuju. Kao da je pogrešku, čistu, jednostavnu i glupu grešku, tako moguće ispraviti, regulirati, mobilizirati. Kao da su tisuće takozvanih “intelektualaca” bile obične budale i osobito kao da su milijuni drugih bili još gluplji jer su se dali uhvatiti u delirij onih prvih.[18]

 

Nancyjevu ogorčenost i zabrinutost ne izazivaju toliko potiskivanje komunizma kao povijesne činjenice, brisanje komunističke prošlosti s cjelokupnom intelektualnom i političkom kompleksnošću iz povijesne svijesti postkomunizma, nego je riječ o bezgraničnome neznanju na temelju kojeg postkomunistički svijet odbija i razmišljati o toj prošlosti i njezinu zagrobnom životu, ili se upitati: “Zašto se sve to dogodilo?” Nancy u tome vidi istinsku, gotovo epohalnu glupost postkomunističkog razdoblja.

 

Dakako, djeca nisu glupa. No moguće ih je zatupiti, odnosno, točnije, moguće ih je školovati za glupost. U tom smislu, prije stotinu godina, Freud je pisao o intelektualnim inhibicijama koje kultura usađuje u učenike školovanjem, kako bi bili poslušniji i povodljiviji. Pritom je razlikovao tri tipa takvog blokiranja misli – autoritarni, spolni i vjerski – a njima odgovaraju tri “proizvoda obrazovanja”: dobri podanici, seksualno inhibirani i religiozni ljudi. Te oblike intelektualne atrofije (Verkümerung), kako ih je također nazivao, smatrao je posljedicom Denkverbota, zabrane koja se muškarcima i ženama nameće u djetinjstvu, zabrane razmišljanja o onome što im je najzanimljivije. U Freudovo doba upravo je potiskivanje seksualnosti, više od svega, postalo samorazumljivom zadaćom školovanja. Nakon što se Denkverbot uspješno primijeni na području spolnosti, širi se na druge sfere života, pa na taj način postaje najvažnijom karakternom osobinom cijele ličnosti.

 

Seksualnost iz tog doba u postkomunističkome svijetu zamijenila je sama politika. I dok djecu komunizma učitelji praktički potiču na to da se u seksualnome smislu oslobode i jasno i glasno svijetu pokažu dosada potiskivani spolni identitet, da bezuvjetno prigrle sve sekularne vrijednosti i postanu (umjesto dobri podanici totalitarne države) samosvjesni, autonomni pripadnici demokratskoga građanskog društva, njihov oslobođeni intelekt kao da nema što tražiti na području političkoga. Kao da ondje više nema ničega o čemu bi mogao razmišljati. Kao da su sva politička pitanja još davno dobila točan odgovor, kao da se još može razmišljati jedino o tome kako ih valjano provesti u djelo, kako oponašati, što je vjernije moguće, unaprijed zadane uzore i kako se poslušno pridržavati mudrih zaštitnikovih riječi. Čini se da je ona poznata prosvjetiteljska dijalektika, sada s političke strane, obuzela postkomunistički svijet. Od školovanja radi stjecanja zrelosti i odgovornosti koje su primijenjene kako bi služile novoj sili, pretvorila se u školovanje za političku glupost. Kantov ideal izokrenula je naglavačke i poklonila povjerenje upravo onim ljudima koji se vlastitim intelektom ne mogu služiti bez tuđeg usmjeravanja. Tako je glupost koju Nancy pripisuje postkomunističkom razdoblju zapravo posljedica tog Denkverbota nametnutog političkome razumu postkomunizma. Upravo su u političkome smislu, više od svega ostaloga, ljudi u postkomunizmu podvrgnuti tutorstvu, pretvoreni u djecu, a na kraju i u političke budale.

 

Tu spoznaju ne treba shvaćati kao razlog za ogorčenost, nego bi ona zapravo trebala motivirati zrelost. To “dijete” kao vodeća politička figura postkomunizma mnogo je više od pukog instrumenta nove hegemonije. Ima strukturnu važnost za fantaziju o novome društvenom početku koja tako odlučno oblikuje postkomunistički svijet. Kao svojevrsna biopolitička apstrakcija tran-zicijskog društva, preuzima ulogu subjekta oslobođenog svih zločina komunističke povijesti, kako bi on u svaki novi društveni odnos (pa i odnos dominacije) mogao ući moralno čist. Štoviše, kao “dijete” ne mora samo preuzimati odgovornost za postkomunističke zločine: za kriminalnu privatizaciju u kojoj je bogatstvo cijelih naroda postalo imovinom šačice ljudi, gotovo preko noći; za novu, postkomunističku pauperizaciju masa sa svim društvenim i pojedinačnim posljedicama; za povijesne regresije koje su postkomunističko društvo, ekonomski, kulturno i moralno ponegdje vratile ispod razina već dostignutih u vrijeme komunizma te, napokon, za sav nacionalizam, rasizam, fašizam, krvave građanske ratove, pa čak i genocid. Sve te pojave danas izgledaju kao neizbježne dječje bolesti ili, da se izrazimo bez uvijanja, kao neugodna, ali bezopasna prljavština na pelenama tek rođenog liberalnog demokratskog društva.

 

Ne zaboravite: proturječja i otpor

To “dijete” u postkomunizmu svojevrsna je nulta točka društva u kojoj se mogu kompenzirati sve katastrofe, i one naslijeđene iz prošlosti, ali i nove, samostvorene. Riječ je o primjeru iskonske društvene nedužnosti zahvaljujući kojoj postaje moguće sve što se događa, pa tako i “nedopustivo, nepodnošljivo” (Nancy) integrirati u novu junačku robinzonijadu, te sve prepričati kao univerzalno razumljivu priču o nedužnome novom početku. U ideološkome liku nedužnoga djeteta, liberalno demokratsko kapitalističko društvo ulazi u doba bezuvjetne ideološke reproducibilnosti. Čak i najudaljeniji otok na neko vrijeme može mu postati kolijevkom, bez obzira na cijenu. Naposljetku, dječja nedužnost ima konstitutivni efekt na cijeli obzor individualističke (juridičke) buržoaske ideologije u razdoblju njezine globalizacije. Tako se antagonistička, politička istina o čovjekovoj povijesti lakše svodi na odnos strukturiran prema juridičkome obrascu, odnos između počiniteljâ i nedužnih žrtava. Povijest promatramo samo sa svojevrsnim forenzičkim zanimanjem, kao da je riječ o truplu koje može osigurati korisne informacije za sudski postupak.

 

Hegel je znao da je jedino kamen, kao metafora “nedjelovanja” (“ne čak ni… djeteta”) nedužan.[19] U tom smislu fantazija o nedužnome novom početku postkomunističkog društva moguća je jedino iz perspektive povijesnog razvoja koji je posve zaustavljen i zamrznut u liku djeteta kao njegova političkog subjekta. Ovdje, u trenutku povijesne tranzicije, neslobodu zamjenjuje sloboda kojoj trebaju djeca, no samo kako bi im se uskratila.

 

Stoga nije nimalo neobično što čovjek, kao što naglašava Nancy, na ciničnost tog vremena reagira bijesom. U gnjevu koji izaziva postkomunistički trijumfalizam on je vidio politički sentiment par excellence, konkretno reakciju na “nedopustivo, nepodnošljivo”.[20]Daleko izvan granica razumnoga ide upravo izražavanje odbijanja, otpora. Gnjev o kojem govori Nancy ima politički predznak jer riječ je o bijesu na svođenje političkoga na “prilagodbu i trgovanje interesima” koji u postkomunizmu određuju okvir povijesno mogućega. Taj bijes otvara jednu dimenziju političkoga koja se otvara jedino u bijegu iz tog okvira. Stoga jedino istinski vjesnik nove zrelosti koja će se pojaviti može okončati to postkomunističko tutorstvo.

 

Prema Adornu “jedina istinska konkretizacija zrelosti” krije se u “obrazovanju za prosvjede i otpor”.[21] Govor o školovanju zaključio je jednim upozorenjem – a to su mu ujedno bile doslovce posljednje javno izgovorene riječi budući da je umro nekoliko tjedana kasnije – upozorenjem koje može poslužiti kao svojevrstan završni dodatak ideologiji i praksi postkomunističke tranzicije. Upravo se u toj našoj gorljivosti, želji za promjenama, koju svi i odviše olako potiskujemo, ustvrdio je Adorno, pokušaji da se aktivno mijenja svijet u kojem živimo odmah izlažu nezaustavljivoj snazi postojećega i osuđuju na nemoć. Tako “svatko tko želi izazvati promjenu to po svoj prilici može postići jedino ako upravo tu nemoć, i vlastitu nemoć, pretvori u aktivan sastojak u vlastitome razmišljanju i možda vlastitim postupcima.”[22]

 

To represivno infantilizirano dijete u nama nije ništa drugo doli čisto utjelovljenje naše političke i povijesne nemoći u idealnome svijetu postkomunizma, koji se, u napadaju epohalne megalomanije, pogrešno smatra ostvarenjem svih snova o slobodi. Jedini mogući izlaz iz te samonametnute nezrelosti krije se u prosvjedovanju i opiranju samoj toj nezrelosti.

 

[1] Ovaj članak izvorno je objavljen pod naslovom "Als die Freiheit Kinder brauchte", u knjizi B. Budena Die Zone des Übergangs: Vom Ende des Postkommunismus, Frankfurt am Main: Suhrkamp Verlag, 2009., str. 34–51. Tekst je na engleski preveo sam autor, a u tom obliku objavljen je u časopisu Radical Philosophy, br. 159, siječanj–veljača 2010., str. 18–25. Jedno drugo poglavlje te knjige, “The Post-communist Robinson”, dostupno je u katalogu 11. istan-bulskog bijenala, What Keeps Mankind Alive: The Texts, Istanbul, 2009., str. 169–174.

2 Pozivanje na metafore povezane s djecom dugujem izlaganju D. Jovića: “Problems of Anticipatory Transition Theory: From ‘Transition from…’ to ‘Transition to…’”, na skupu “Pojam tranzicije”, Zagreb, 22.–23. travnja 2000.

3 Ovdje se ponovno oslanjam na izlaganje Dejana Jovića. Zahvaljujem autoru koji mi je omogućio uvid u cijeli tekst.

4 G. O’Donnell, L. Whitehead i P. Schmitter (ur.): Transitions from Authoritarian Rule: Tentative Conclusions about Uncertain Democracies, Baltimore, Johns Hopkins University Press, 1986., str. 3.

5 A. Przeworski: Democracy and the Market: Political and Economic Reforms in Eastern Europe and Latin America, Cambridge University Press, str. 191, ix.

6 J. Mueller: “Democracy, Capitalism, and the End of Transition”, u knjizi M. Mandelbauma (ur.): Postcommunism: Four Perspectives, New York, Council on Foreign Relations, 1996., str. 117.

7 T. Vanhanen: The Process of Democratization: A Comparative Study of 147 States, 1980–88., New York, Crane Russak, 1990., vii.

8 I. Kant: “An Answer to the Question: ‘What is Enlightenment?’” u Practical Philosophy, Cambridge, Cambridge University Press, 1996., str. 17.

9 M. Sommer: Identität im Übergang: Kant, Frankfurt am Main, Suhrkamp, 1988., str. 123.

10 Ibid., str. 130. i dalje.

11 Oni demokratski aktivisti u Istočnoj Europi koji su tijekom devedesetih godina za projekte pokušavali dobiti financijsku potporu Zapada u prijavama jednostavno nisu mogli izbjeći frazu “razvoj civilnog društva”. Kao da su te riječi bile svojevrstan univerzalni ključ za otvaranje blagajni “slobodnog i demokratskog svijeta”.

12 R. Spaemann: “Autonomie, Mündigkeit, Emanzipation. Zur Ideologisierung von Rechtsbegriffen”, Kontexte, br. 7, 1971., str. 94–102, 96. Navod u Sommer: Identität im Übergang, str. 133.

13 T. W. Adorno: Erziehung zur Mündigkeit, Frankfurt am Main, Suhrkamp, 1970., str. 143; T. W. Adorno i H. Becker: “Education for Maturity and Responsibility”, History of the Human Sciences, br. 12(3), 1999., str. 21–34.

14 J. G. Hamann: Briefwechsel, sv. V, ur. V. W. Ziesmer i A. Henkel, Wiesbaden, Insel Verlag, 1955., 289-292. Vidi Sommer: Identität im Übergang, str. 125.

15 I. Kant: The Conflict of the Faculties [1798.], prev. M. G. Gregor, New York, Suhrkamp, 1979., str. 153.

16 M. Mandelbaum: “Introduction”, u knjizi Mandelbaum (ur.): Postcommunism, str. 3.

17 Mandelbaum: “Ondje gdje je intenzivno nadmetanje pravilo, [oponašanje] je najbolja formula za preživljavanje” (ibid., str. 30). Osvrćući se na proces tranzicije u Istočnoj Europi, Mueller piše: “Oponašanje i nadmetanje
u svemu tome po svoj bi prilici trebali pomoći.” Mueller: “Democracy, Capitalism, and the End of Transition”, str. 138.

18 J. L. Nancy: “La Comparution/The Compearance: From the Existence of ‘Communism’ to the Community of ‘Existence’”, prev. Tracy B. Strong, Political Theory, br. 20(3), 1992., str. 371–398, 375.

19 Ibid., str. 376.

20 “Nevinost je, stoga, tek nečinjenje, poput pukog postojanja kamena, ne čak ni djeteta.” G. W. F. Hegel: Phenomenology of Spirit [Fenomenologija duha, prev. Milan Kangrga, Zagreb, Naklada Ljevak, 2000.], prev. A. V. Miller, Oxford, Oxford University Press, 1977., str. 282. Ako to upozorenje nije dovoljno, trebamo se prisjetiti filma Roberta Rossellinija iz 1948. Njemačka, nulte godine [Germania anno zero].

21 Nancy: “La Comparution”, str. 375.

22 Adorno i Becker: “Education for Maturity i Responsibility”, str. 30–31, prilagođeni prijevod.

23 Ibid., str. 32.

Tekst je objavljen u zborniku "Dobrodošli u pustinju postsocijalizma"; urednici: Igor Štiks i Srećko Horvat; prijevod s engleskog: Damir Biličić; nakladnik: Fraktura (2015.).