05.04.2014, 11:10h     Emir Imamović     Slobodna Dalmacija

Moja fabrika: tako se kalio čelik

Fabriku, ali svaku i svačega, čine radnici: „...bez obzira šta o tome govorili kapitalisti“...

Moja fabrika: tako se kalio čelik

„Uzeir Selimagić bio je pomoćni radnik, praktično neškolovan, ali je napamet znao sve tehničke skraćenice zbog kojih su inžinjeri prelistavali priručnike – šifre tipa OSKIRO 2,Č.6443... Živio je u skučenoj garsonjeri, a uprava je obećala da će mu dati stan ako se oženi. U sanduku je čuvao bijele pantalone i bijelu Hajdukovu zastavu. Izvlačio ih je samo na utakmicama“.

(Selvedin Avdić, Moja Fabrika)

Glumcima kažu da nema malih i velikih uloga, već samo malih i velikih glumaca. Novinarima su nekada, u kameno doba, stari urednici - prije nego bio početničke eseje u kojima su nadobudni mladi žurnalisti objašnjavali svijet i stvarali preduvjete da se poslije njih novinarstvo ukine, svodili na vijest od pet redova i pedeset riječi - govorili da nema dobrih i loših tema, nego samo dobrih i loših novinara. Dobri pisci znaju da takozvani mali ljudi, likovi o kojima se za života zna toliko da ih ni loš glumac ne bi poželio igrati, često vrijede velike književnosti. Dobri novinari, opet, znaju svaku, pa i onu naizgled poznatu, staru priču, učiniti novom, velikom i zanimljivom, pa preći s njome granicu koja, inače, novinske tekstove dijeli od književnih.

Selvedin Avdić iz Zenice je i dobar pisac i isti takav novinar, a njegova knjiga o najvećoj Željezari u nekadašnjoj Jugoslaviji, onoj zeničkoj, koktel je novinarskog istraživanja i dara da se od pronađenih fakata i vlastitog doživljaja industrijskog grada, napravi knjiga koja, u isto vrijeme, pruža užitak čitanja i donosi fascinantne podatke o jednom gradu, jednom vremenu i jednoj fabrici zbog koje se o Zenici decenijama govorilo bez „blagoglagoljivosti kakvom se opisuju lijepi gradovi, pa se čini da se o Zenici i nema mnogo toga reći“.

Moja Fabrika počinje citatom Fernanda Pessoe – „Ovo su moji nepovezani dojmovi, i ako njima ništa ne kažem, to je zato jer nemam šta reći“ – kojim autor kao da opravdava postupak pisanja i pričanja: Avdićeva knjiga podijeljena je na kratka poglavlja, svako dugo manje od ovoga teksta, koja bi jedna bez drugih mogla, a zajedno su knjiga kakve u nas, u najmanje ove četiri države u kojima gost sa domaćinom može razgovarati bez prevoditelja, bilo nije. Pisalo se, naravno, o tvornicama često i obično po željama uprava koje su dolazile na epohalnu ideju da za kakvu obljetnicu objave monografiju O.U.R.-a, S.O.U.R.-a...toga uglavnom; na masnom papiru i na puno strana, sa debelim koricama i kolor fotografijama pogona, prigodnom riječi generalnog direktora i informacijama o godišnjoj proizvodnji, sirovini, plasmanu, podršci sportskim kolektivima i kulturno-umjetničkim društvima, banjskim lječilištima u kojima kosti griju umorni udarnici... Avdić, rekosmo, takvu nije napisao, a i zašto bi: knjige se pišu da bi ih netko čitao, a ne da budu poklon poslovnim partnerima koji će onda njima puniti vitrine u uredima.

Moja Fabrika, da ponovimo gradivo, nije fikcija, iako se njeni dijelovi čitaju kao roman ili barem kao građa za njega. Na dvjestotinjak stranica lijepo i skupo opremljene knjige, čiji je izdavač Vrijeme iz Zenice, autor ne pati ni sebe ni čitatelja informacijama koje bez priručnika može razumjeti samo Uzeir Selimagić, navijač Hajduka po, recimo tako, prirodi stvari: „U potrazi za plodnom zemljom, 1840. godine, u Zenicu su stigli naseljenici iz Dalmacije. Zbog njih se kasaba jedno vrijeme zvala Mala Dalmacija. Oko rijeke Bosne uzgajao se bostan, postojali su kanali za navodnjavanje (koji su neke putnike podsjetili na Nil, bar je tako zabilježeno u nekoliko sačuvanih putopisa), a polja su bila posijana pšenicom... Moderni Zeničani danas uglavnom ne vjeruju da je na obalama Bosne ikada narasla ijedna lubenica. Sigurnost i plodnost kotline više nisu argument za ljubav, traže se drugi“.  

Moja Fabrika je, može se reći, a ne pogriješiti puno, literarni vodič kroz vrijeme u kojem su nekada mirna, mala, dosadna naselja mimo glavnih puteva, postajala poznata po svojim željezarama, škverovima, ferolegurama, tvornicama koje su plodnu zemlju i čistu vodu činile drugačijim, ali istovremeno od zabiti pravile gradove – ovdje čitatelj može upisati što želi: ime mjesta u kojem je odrastao gledajući oca u trlišu i mater u borosanama -  naseljene „generacijama koje su odrastale u uvjerenju da je sve krhko i prolazno izuzev velike Fabrike na periferiji grada“.

Svojom knjigom Selvedin Avdić podsjeća da fabriku, ali svaku i svačega, čine radnici – „...bez obzira šta o tome govorili kapitalisti“ - čija se djeca prvo dive dimnjacima, pa se protiv njih neuspješno, mladalački naivno bore – pisac je, recimo, bio član ekološkog pokreta - i, na kraju, eto, pišu knjige poput Moje Fabrike. Knjige u kojoj se mogu naći stihovi što ih je 1969. sastavila učenica šestog razreda, Olivera Marjanović,: „Stari ogoljeli kesten pozdravi me njihanjem svojih crnih grana. Iza jednog solitera ugledah crveno nebo. Sad izlivaju čelik – pomislih“.

Selvedin Avdić, da zaljučimo, nije napisao „tvorničku“ knjigu, prigodan tekst o Željezari, niti nostalgični zbir riječi o prošlom, svršenom vremenu samoupravnog socijalizma. Moja Fabrika je samo, čuj samo!, dobra knjiga dobrog pisca. Onoga što zna da se fabrika, bilo koja, od TEF-a do Jugoplastike, ne gleda „kao šiljast, taman horizont“ i ne doživljava kroz „nesnosnu buku, vrevu, kolone...“, već kroz „pojedinačne sudbine njenih radnika“, koji nisu živjeli da bi radili, ali jesu radom činili gradove živima. Od Male, do prave Dalmacije. I puno šire.

Tvrke što još nisu zaboravile da nema rada bez radnika, a radnika bez potreba, danas se nazivaju odgovornim prema lokalnoj zajednici ili tako nekako. Odgovornost se manifestira, najčešće, time što se djeci onih koji rade k'o konji za male plaće, napravi park sa toboganom i dvije, tri ljulje; ili donacijom rodilištu u iznosu nedovoljnom da uspješni gospodarstvenik napuni rezrvoar jahte dužine rukometnog igrališta. I o tome, toj svijesti o ulozi radnika u proizvodnji vrijednosti i njegovim potrebama, kao i o takozvanoj odgovornosti tvrtke prema lokalnoj zajednici, piše Avdić:

„...kasaba nije mogla imitirati industrijski centar. Zbog toga je 1954. godine Gradski narodni odbor formirao stručnu komisiju koja je sačinila 'Program izgradnje društvenog standarda'. Komisija je odlučila da se za samo četiri godine mora izgraditi:

- 3.388 stanova s 254.100 metara kvadratnih stambene površine;

- nova zgrada gimnazije sa 17 učionica;

- nova osmoljetka s osam učionica;

- muzička škola sa 16 prostorija;

- osmoljetka u Tetovu sa 16 učionica;

- biblioteka sa 780 kvadrata;

- industrijska škola;

- pet čitaonica, dvoje jaslice i dva obdaništa;

- zgrada unutrašnjih poslova i dvije milicijske stanice;

- zgrada Gradskog narodnog odbora;

- praonica rublja;

- toplo kupatilo;

- pet mostova;

- 100 poslovnih trgovačkih radnji;

- reprezentativna kavana;

- pekara kapaciteta 20.000 kg hljeba;

- hotel;

- bioskop;

- novo pozorište;

- sportsko plivalište;

- glavna i rejonske tržnice;

- kanalizaciona mreža...

Samo devet godina nakon rata nova vlast uspjela je izgraditi još jedan grad! Radnički, ne pretjerano lijep, ali grad!“