24.02.2014, 10:08h     Emir Imamović     Falis.com.hr

Atomski s lijeva

Na ovoj adresi je zbornik objavljenih, vrijednih tekstova...

Atomski s lijeva

Protesti u Bosni i Hercegovini više nisu nasilni i BiH je, recimo tako, otišla sa televizije. Nema više histeričnih javljanja reportera sa mjesta događaja, na naslovnicama nema fotografija bijesne mase, politička elita ne zauzima jasan, isprazan stav o posljedicama, nadajući se da će uzrok biti zaboravljen. Mir se, reklo bi se, vratio u Tuzlu, Sarajevo i Mostar, a „bosansko proljeće“ iscurilo. No, je li baš tako? U skoro svim gradovima zahvaćenim nedavnim protestima, smijenjene su kantonalne vlade, te formirani Plenumi građana – narodne skupštine koja nastavljaju sa borbom protiv temeljnih uzroka ustanka: partitokracije, bahate vlasti, neodgovornih ministara, privatizacijskih procesa i stečajnih postupaka u kojima se opće dobro žrtvuje za pojedinačne interese, mjerljive čvrstom valutom. Samo u Tuzli je Skupština Tuzlanskog kantona, na zahtjev Plenuma, za deset minuta poništila zakon prema kojem su svi dužnosnici na tom nivou vlasti imali pravo na punu plaću godinu dana nakon isteka mandata. Tako je, za manje vremena nego što traje odmor između dva poluvremena nogometne utakmice, ostvarena ušteda jednaka godišnjim, proračunskim izdvajanjima u tom kantonu za znanost. Međutim, nije to neka vijest za najutjecajnije hrvatske medije u kojima je isprazna polemika između redateljice Jasmile Žbanić i premijera Zorana Milanovića dobila više prostora od svih podataka vrijednih pažnje i promišljanja; što, naravno, ne bi bilo naročito važno, da Hrvatska nije supotpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma, ali i da u Hrvatskoj nema tako puno problema prokleto sličnih bosanskohercegovačkim i da tamošnji Plenumi nisu organizirani po uzoru na one sa studentskih protesta u Hrvatskoj i da... Ma, možemo ovako do ljeta, hrvatskog i(li) bosanskog, ako treba.

Hrvatsko iskustvo za Ukrajinu

Nije puno prošlo otkako smo, neradno i svečano, postali dvadeset i osma članica Europske Unije, a u jednoj zemlji koja želi isto je izbio, nije pogrešno reći, građanski rat. Ukrajina je već mjesecima omiljena destinacija ratnih reportera, međunarodnih zvaničnika, prekooceanskih tajnika za spoljne poslove i da, naravno, tema za naše dnevnike. „Ukrajinski narod govoreći bez pretjerivanja“, iskreno i potresno piše tamošnji pisac Jurij Andruchowycz, „prolijeva svoju krv u obrani europskih vrijednosti slobodnog i pravednog društva“. Nema sumnje kako značajan broj ukrajinskih ustanika zaista vjeruje kako u toj EU stanuje slobodno i pravedno društvo i kako je Unija nekakva Arkadija u kojoj se, eto, samo treba roditi, a ostalo se riješi samo po sebi. Pa zašto, dakle, sada već bivši predsjednik Viktor Janukovič nije u izboru između Moskve i Bruxellesa birao drugo, inicirajući odlukom protest koji se pretvorio u oružani sukob? To se pitanje, je li, ne postavlja kada se o Ukrajini govori, iako bi trebalo, ako ništa, zbog našeg iskustva i kraja povoljnih trgovinskih odnosa sa susjedima. Idealiste i fašiste razlikuje skoro sve, sve zapravo, osim prihvatanja Churchillove tvrdnje kako ne postoje vječiti prijatelji i neprijatelji država, već samo vječiti interesi. Demokratski dio ukrajinskih ustanika zbilja naivno vjeruje kako će jednom, kada im Bruxelles bude bliže nego Moskva, živjeti kako nikada nisu. Naivni eurofili u Ukrajini su kao u međuvremenu nestala, istinska sirijska demokratska opozicija, čiji sljedbenici glavu spašavaju pred raznoraznim džihadističkim luđacima. U istoj toj Ukrajini, kao i u Siriji ili Libiji, želja za slobodom građana postala je sredstvo u širim igrama moći između onih koji su zapamtili lekciju o interesima, samo što im se ti interesi nikako ne podudaraju. E, među takve spada Viktor Janukovič, nekadašnje otjelotvorenje svega najgoreg iz tranzicije, kasnije poželjni partner EU, te danas njen ljuti neprijatelj. On, takav kakav jeste, je zbrojio što se zbrojiti da, oduzeo što je za oduzimanje i došao do zaključka kako Ukrajina može birati između dva zla – dobrim dijelom i zato što su je lideri poput njega ojadili – i da je, uvjetno kazano, isplativije ono u Rusiji. Rusija je, naime, glavni i najveći ukrajinski trgovinski partner i te dvije zemlje imaju niz ugovora o slobodnom i povlaštenom protoku roba. Sličan niz ugovora o suradnji, Ukrajina je trebala sklopiti i sa Europskom Unijom, kada su iz Moskve rekli da oni nemaju ništa protiv, ali da će zatvoriti granice kako bi svoje tržište štitili ne od ukrajinske, već od roba iz Unije. Janukovič je, dakle, shvatio ono što je Hrvatska naučila iz vlastite prakse: da u poslu sa susjedima možda ne prolazi sjajno, ali da će u onima sa Unijom proći – očajno. Naravno, dok ga je Bruxelles volio, nitko mu nije ponudio pomoć kojom bi bila umanjena šteta od prekida ekonomskih veza sa Moskvom, a kada je rekao kako bi on, ipak, malo više vodio računa o interesima Ukrajine, nego o onim Unije, dogodio mu se narod, a narodu, vidjeli smo na televiziji, baš kao u Siriji ili Libiji, značajna materijalno-tehnička sredstva za blisku i svaku drugu borbu.

Društvo hrvatsko-turskih problema

Prije nego će Ukrajina ući u fokus i u njemu ostati, sa kratkotrajnom pauzom premještanja interesa u BiH, Istanbul je bio centar medijskog svijeta. Pobuna u i zbog parka Gezi, otvorila je niz pitanja o prirodi vlasti Recepa Tayyipa Erdogana, odnosno njegovom odnosu prema idejama utemeljitelja Republike Turske, Kemala Ataturka, i sekularizmu na kojem ta država počiva. Jedno je, međutim, ostalo nepostavljeno: ono o stvarnoj slici navodnog turskog ekonomskog provcata. Statistički pokazatelji zaista govore kako je Turska pod Erdoganom postala bolje mjesto za život: bruto društveni prihod po glavi stanovnika je porastao sa 8.500 na 14.000 dolara, a godišnji rast nacionalne ekonomije kretao se, cijelo desetljeće, od šest do osam posto. Na kraju je Turska uspjela u onome što se mnogima čini kao nemoguća misija: vratila je kredit Međunarodnom monetarnom fondu. Postoje, znamo, naučili na vlastitoj koži, tri vrste laži: mala, velika i statistika. Turska je, a prema Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj, jedna od socijalno najneosjetljivijih država i u njoj je proječan radnik 2009. godine dobio za petinu manju plaću neko 2005! Također, Turska je zemlja sa najviše zatvorenih novinara, a izdavači koji su se usudili kritizirati režim dovedeni su do financijskog sloma. Tako je, recimo, kompanija u čijem je vlasništvu liberalni dnevnik Hurriyet, za samo sedam mjeseci kažnjena sa čak tri milijarde dolara zbog navodnih poreznih dugova!

Puno buke obično zagluši suštinu, a priča o takozvanim velikim, globalnim, regionalnim, ovakvim i onakvim problemima, najefikasnije u zaborav – ili barem izvan zone visokog interesa – skloni one što se, na prvu, čine lokalnim, iako takvi nisu, ma kako ih predstavljali. Dok se, dakle, svijet mijenjao, u Hrvatskoj traju izmjene Zakona o radu, naravno, na gore. Istini za volju, one na bolje nije trebalo ni očekivati: ne postoji kapitalizam koji u izboru između interesa radnika i vlasnika kapitala, štiti prvo. Da postoji, zvao bi se socijalizam i bio uspješan u onoj mjeri u kojoj ne bi ličio na ranija, u međuvremenu propala socijalistička, nedemokratska, zatvorena, totalitarna društva. Tko ne vjeruje, ne mora čitati prijedloge Miranda Mršića: eno mu Njemačke, u kojoj su slična zakonska rješenja dovela do svega o čemu nekada nismo govorili kada smo govorili o Njemačkoj. Ni tutsko iskustvo nije za odbaciti: takozvano fleksibilno tržište rada pomaže ekonomiji od čega korist nemaju samo oni sa istog tog tržišta.   

Zbornik FALIŠ-a

Eto, dakle, četiri od puno razloga zbog kojih smo odlučili site Festivala alternative i ljevice Šibenik pretvoriti u, recimo tako, zbornik radova o onome o čemu se šuti u mainstream medijima. Autori koji kapitalizmu ne pristupaju religijski – bez propitivanja i sa vjerom da ništa drugo nije i ne može biti ispravno – incident su u najutjecajnijim novinama i na najgledanijim televizijama u Hrvatskoj. Za takve je prostor slobode u bespućima interneta ili u rijetkim tiskanim medijima ograničenog utjecaja i tiraža, što za posljedicu ima, recimo tako, rasutost njihovih radova i, naravno, težu dostupnost za zainteresiranu publiku. A nje, te publike, vjerujemo ima. Možda ne previše, ali sasvim dovoljno: uostalom, važan je kvalitet, a ne kvantitet, makar ni sa njim, kada je o Šibeniku riječ, uopće ne stojimo loše. Posjećenost Prvog FALIŠ-a, daleko veća od naših očekivanja, dokaz je toj tvrdnji.

Portal FALIŠ neće, valjda je jasno, proizvoditi ili prenositi vijesti, utrkivati se sa lokalnim, nacionalnim ili nekim trećim medijima, niti će, recimo tako, poštovati pravila u ovdašnjem medijskom prostoru: tesktove pisane na srpskom, bosanskom ili crnogorskom jeziku nećemo prevoditi – ako se kroatizacija uopće može nazvati prijevodom -  baš kao što će i oni u izvorniku napisani na engleskom takvi i ostati u nekim slučajevima, točnije u onima u kojima im jezik i mjesto objave daju na značaju.

Site FALIŠ-a je, da ponovimo, pa krenemo prema kraju, zbornik objavljenih, vrijednih tekstova autora koji zagovaraju ideje suvremene ljevice bez suvišnih zašto. U isto vrijeme, prostor je to predstavljanja gostiju budućih Festivala alternative i ljevice Šibenik, mjesto njihova upoznavanja sa našom publikom, sa građanima, kako je Igor Štiks rekao, male luke za velike ideje.

I, na kraju, dugujemo zahvalnost partnerskim medijima i autorima koji su dopustili prenošenje njihovih radova bez naknade i bilo kakvih ograničenja.