29.01.2015, 12:16h     Srećko Horvat     t-portal

Zašto se Milanović boji Ciprasa?

Kapital ne treba 'kompromis': ako nećete raditi za mizernu plaću, ima drugih koji hoće!

Zašto se Milanović boji Ciprasa?

Bauk kruži Europom. Bauk Sirize. Čak i oni koji su je dosad ignorirali nakon pobjede Aleksisa Ciprasa u nedjelju bili su primorani zauzeti stav.

Među njima je i hrvatski premijer Zoran Milanović, a on je, kao što smo saznali, tek nakon dva dana čestitao Ciprasu.

No to nikako nije prvi put da Milanović nije znao što da radi s Ciprasom. Prije dvije godine Cipras je bio gost Subversive Festivala u Zagrebu, a kako se već tada radilo o vođi najsnažnije opozicijske stranke u Grčkoj, pokušali smo organizirati njegov susret s premijerom Hrvatske.

Međutim Milanović se – nakon opetovanih pokušaja kod njegova šefa kabineta – nije odazvao iz istog razloga zbog kojeg mu je sada trebalo dva dana da čestita legitimno i legalno izabranom premijeru Grčke (preko bliskih izvora saznali smo da je 'premijer hladnokrvno odbio').

Koji je to razlog? Jedno od prvih tumačenja koje smo mogli čuti bila je Angela Merkel. No Angela Merkel treba biti shvaćena više kao metafora za potpunu odsutnost ozbiljnog poimanja vanjske politike: isto se dogodilo kada je u Hrvatskoj bio šef Gazproma, isto se dogodilo kada je u Srbiji nedavno bio kineski premijer itd. Dakle nije da se Milanović odbija sresti samo s radikalnim ljevičarima.

Ako se pitate što za to vrijeme radi osoba koja je zadužena za vanjsku politiku, Vesna Pusić, odgovor je isti. Ni ona nije našla vremena službeno se sresti s Ciprasom u Zagrebu, makar su i tada sve ankete ukazivale na to da će upravo Cipras postati budući premijer Grčke. OK, možete reći – ali on još uvijek nije bio dio grčke vlade, pa zašto bi se naša vlada susretala s njime? Međutim čak je i potpredsjednik Bolivije Álvaro García Linera trebao doći u Hrvatsku te godine, ali je na kraju otkazao kada je shvatio da ni premijer ni ministrica vanjskih poslova čak ni za njega nisu mogli naći slobodan termin. Što je jedna Bolivija spram velike Hrvatske?

Jedini koji je prihvatio taj izazov bio je sada bivši predsjednik Ivo Josipović te je nakon skupnog razgovora sa Žižekom, Oliverom Stoneom i Ciprasom s potonjim održao bilateralni razgovor iza zatvorenih vrata. I premda je Josipović bio dovoljno pametan pa ih je sve pozvao u 'paketu' kako bi taj susret politički ublažio, ipak je poduzeo korak koji bi trebao poduzeti svaki ozbiljan političar. Da ne govorimo o tome da je tih dana u Zagrebu bio i Janis Varufakis, novi grčki ministar financija.

Možemo reći da u tom kontekstu pobjeda Sirize, pored svih ostalih stvari koje zaslužuju dublju analizu, daje barem dvije pouke o trenutnom političkom ćorsokaku hrvatske 'socijaldemokracije'.

S jedne strane, odbijanje čelnih ljudi hrvatske Vlade – premijera i ministrice vanjskih poslova – da se susretnu s Ciprasom (pa makar i kratko i formalno), kao i Milanovićevo oklijevanje s čestitkom novom grčkom premijeru, ukazuje na vanjskopolitički debakl trenutne hrvatske Vlade, potpuno sljepilo za političku realnost, servilno slijeđenje uputa iz Bruxellesa. Ne mora to čak ni biti direktna direktiva iz glavnog grada EU-a, već još gore: 'činit ćemo ono za što mislimo da oni misle da trebamo činiti'. A imali su priliku još prije dvije godine izgraditi dobre odnose s novom grčkom vladom, i premijerom i ministrom financija. No zašto bi, nisu oni 'socijaldemokrati', već tipična stranka 'ekstremnog centra'.

Time dolazimo i do druge pouke. Čitava ova epizoda sa Sirizom pokazuje iznova ono što smo već znali, da trenutna Vlada nije ni lijeva, a kamoli 'socijaldemokratska'. Čak je i Paul Krugman, kojeg nikako ne bismo mogli nazvati 'radikalom', nedavno izjavio da je 'Cipras sa svojim pozivima na korjenite promjene ipak daleko realističniji od europskih političara koji zahtijevaju nastavak discipliniranja Grčke'. Mjere štednje očito ne funkcioniraju. I ovdje u vodu padaju čak i lijeve kritike Ciprasa da je Siriza već ublažila svoja radikalna stajališta i da će se ubrzo pretvoriti u još jednu 'socijaldemokratsku' stranku.

Da, vrlo dobro znamo da je rođenje socijaldemokracije izvorno bio rezultat historijskog kompromisa između rada i kapitala: drugim riječima, da je kapital, nakon Oktobarske revolucije, europske radnike uspio primiriti time što im je ponudio pilulu 'socijalne države' (imat ćete zdravstvo, socijalnu sigurnost, mirovine itd., samo se nemojte okrenuti komunizmu!). Međutim situacija je danas takva da kapital više ne treba nikakav 'kompromis': ako nećete raditi za mizernu plaću, nema problema, ima drugih koji hoće!

U takvom kontekstu čak bi i prava socijaldemokracija bila korak naprijed, a ne natrag, posebno ako u vidu imamo to da su sve socijaldemokratske partije u Europi danas partije 'ekstremnog centra', odnosno neoliberalne stranke koje se samo po 'kulturološkim' pitanjima (gej brakovi, nacionalne manjine, religija, spolni odgoj itd.) još razlikuju od svojih nekadašnjih rivala, 'desnih' stranaka. Kada se radi o ekonomskoj politici, znamo da nema razlike između SDP-a i HDZ-a, što je i razlog zašto novi igrači, od ORAH-a, preko Živog zida, pa do Radničke fronte, sve više uzimaju maha.

Samo jedan primjer. Državni ured za upravljanje državnom imovinom u listopadu je prošle godine javno (pazite, to se više ne radi tajno!) objavio popis svega što 'socijaldemokratska' vlada planira privatizirati: osim autocesta, tu su Hrvatska pošta, Hrvatska poštanska banka, HŽ Cargo, Croatia airlines, Narodne novine, Petrokemija i Imunološki zavod. Drugim riječima, 'socijaldemokratska' vlada kani rasprodati sve strateške interese koje neka država može imati, od cesta do zračnog prostora, od pošte do zdravstva. Oni to zovu 'koncesijama', ali to je samo ljepša riječ za 'privatizaciju', kao što je ta famozna 'tranzicija' samo eufemizam za 'pljačku'.

Razlog zašto Milanović osjeća nelagodu kad se radi o Ciprasu leži u tome što su čak i grčki ljevičari, čak i kada to ne žele, bolji 'socijaldemokrati' od onih koji se takvima predstavljaju. Za ljevicu danas socijaldemokracija, dakako, ne smije biti cilj, već samo sredstvo, ali bez spašavanja onoga što od socijaldemokracije vrijedi spasiti (javno zdravstvo, besplatno školstvo, mirovinski sustav itd.) nema ni uspješne ljevice. To je bio teren na kojem je Milanović, provodeći istu ekonomsku politiku kao i HDZ, zakazao. To je teren koji će ujedno predstavljati najveći test za Ciprasa. Ali i nove stranke u Hrvatskoj koje tek dolaze…

http://www.tportal.hr/vijesti/komentari/367616/Zasto-se-Milanovic-boji-Ciprasa.html