16.01.2017, 13:12h     admin     Novi plamen

Što je ljevica i druga pitanja

Problem nacionalizma i klerikalizma se ne može riješiti ako se istovremeno ne budu rješavali i ekonomski i socijalni problemi...

Što je ljevica i druga pitanja

Na Novom plamenu objavljen je zanimljiv tekst Dragana Markovine naslova Što je ljevica danas. Pokušat ću se u ovom tekstu na njega dijelom osvrnuti i nadovezati, držeći se teorijsko-ideoloških problema, a pokušavajući se kloniti besmislenog strančarskog podbadanja ili nadmetanja.

Markovina, osvrćući se na napade i rasprave o tome tko je „prava ljevica“, postavlja dobro pitanje – tko ima pravo govoriti i određivati što je ljevica i zabranjivati drugima da se nazivaju ljevicom? Čini se da Markovina tu zastupa tezu, u želji da se na neki način obrani, da nitko nema pravo nekom drugom zabranjivati da se naziva ljevicom. Ta teza na prvi pogled zvuči razumno i demokratski. Međutim, već na drugi to se pokazuje dosta problematičnom tezom.

Naravno da teoretski, polazeći od desosirovske strukturalističke postavke o arbitrarnosti jezičnoga znaka, svaka riječ načelno može značiti bilo što. Jezično gledano – riječ ljevica, kao i bilo koja druga (zec, kamen, grad…), može imati bilo kakvo značenje. To ovisi samo o realnoj jezičnoj upotrebi – značenje neke riječi se određuje upotrebom u jezičnoj zajednici. No situacija se malo komplicira kad ne govorimo o „nepolitičkim“ riječima tipa zec ili kamen, nego o ideološki izrazito nabijenim pojmovima kao što su ljevica (ili kapitalizam ili radnici…). Tu, naime, više ne govorimo samo o čistoj jezičnoj upotrebi, nego i o ideološkoj raspravi i borbi. Tu se različite snage – od konzervativaca preko liberalâ pa do socijalistâ – bore da se određenim pojmovima pridaju upravo ona značenja koja oni zagovaraju (i eksplicitno i kroz praksu), zato što se diskursnom borbom na razini pojmova simbolički vodi i politička borba. Nikome tko se ozbiljno bavi politikom ne treba posebno objašnjavati da se solidan dio političke borbe vodi i kroz jezik – oko različitih pojmova, od kapitalizma i ljevice, preko slobode i pravde, pa do zločina i hrvatstva… Stoga bi posve nemoguće, pretpolitički i neozbiljno bilo tvrditi da se ne može raspravljati i o tome što je to ljevica – koliko god nekad te rasprave išle do apsurda i koliko god možda tradicija takvih rasprava na ljevici bila katkad vrlo nes(p)retna.

Iz svega toga proizlazi da Markovinina obrana da nešto može biti ljevica samo zato što se takvom smatra i naziva – ne stoji. Pravdanje da netko ima pravo sâm sebe nazivati kako god hoće također ne stoji – ako se netko ima pravo nazvati kako god hoće, ima i svatko drugi pravo tome argumentirano prigovoriti. Uostalom, nemojmo se zadržavati na apstrakcijama – i u praksi se može pokazati da je to što Markovina u dotičnom tekstu prigodno zastupa zapravo nije održivo i da se čak ni on sâm toga ne pridržava. Npr. mnogi su SDP-ovci nebrojeno puta za sebe govorili da su ljevičari, pa im je svejedno sâm Markovina to zanijekao: „SDP je otišao u centar i postao klasična stranka liberalnog centra koja jedino u imenu nosi lijevi predznak“. Tu se s Markovinom možemo samo složiti (uz dodatak da je SDP zapravo takav od 1990. te da tu skretanja zapravo nije ni bilo), no postavlja se pitanje zašto Markovina smije SDP-u braniti da se naziva lijevom strankom, a drugima takve kritike ne dopušta (bile te kritike ispravne ili ne)? Dapače, na razini samoidentifikacije pa i simboličkih ljevičarskih gesta, SDP je nerijetko prividno išao „više ulijevo“ i od samog Markovine i njegove opcije – npr. Zlatko Komadina se čak izjašnjavao marksistom (koliko god to očito nemalo puno veze s istinom), a SDP redovno na svojim skupovima pušta i Internacionalu (koliko god Internacionala realno danas nemala nikakve veze s SDP-ovom stvarnom ideologijom), za razliku od Markovinine opcije koja se zadovoljila hrvatskom himnom na svom osnivačkom skupu.

Uostalom, ako odemo do apsurda – kamo ćemo doći tom samoidentifikacijskom tezom? Ne može li u tom slučaju i neki desničar reći da je ljevičar? Mislite da je to natezanje? A što je s nacistima koji su se nazivali „radničkom“ partijom i „nacional-socijalistima“ (NSDAP)? Jesu li oni doista bili socijalisti (pa makar i nacional-socijalisti) i jesu li doista bili radnička partija? No ne moramo uopće ići toliko daleko u povijest i do ekstremnih primjera. Što npr. sa Živim zidom? Eto, oni se obično izbjegavaju ideološki izjasniti ili prihvaćaju besmislene samoodrednice poput toga da su „transideološka“ stranka. To je, naravno, notorna glupost, no bismo li ih trebali tako nazivati jer se oni samima tako nazivaju? Sâm Markovina ih, ne neispravno, u svom tekstu karakterizira kao „desne populiste s lijevom retorikom“ iako oni teško da bi se ikad sami tako nazvali. U svakom slučaju, sve ovo ni nije toliko bitno, niti se ima smisla puno prepucavati oko toga tko što za sebe kaže, ali ipak treba reći da jednostavna samoidentifikacija ne može biti politički argument – što bismo onda, na kraju krajeva, sa Zoranom Milanovićem koji je za sebe govorio i da je ljevičar, i liberal, i kalvinist itd.?

Markovina u nastavku teksta argumentira da zapravo o tome tko je doista ljevica ne može odlučivati sama ljevica (npr. lijeva izvanparlamentarna scena, lijevi mediji, lijevi intelektualci, lijeve organizacije…), nego, ni više ni manje – desnica! Kaže tako Markovina „o tome tko predstavlja ljevicu, puno više će posvjedočiti reakcija desnice na njega, negoli što bi on sam to odredio“. I opet, čak bi i to na prvu moglo zvučati dijelom razumno, no i to je vrlo lako demantirati pukom realnošću. Nema sumnje da je dio desnice burno reagirao na Markovinu i njegovu ekipu, no to teško da se može nazvati reakcijom „sistema“ (sistem, političko-ekonomski, uostalom nije bio ni spomenut, a kamoli napadnut), a i teško bi se bilo složiti da su to napadi bez presedana. Tko god je zadnjih desetljeća živio u Hrvatskoj zna kakvim su bjesomučnim napadima od strane desnice bili izloženi ljudi poput Ivice Račana, Stipe Mesića, Radimira Čačića, Vesne Pusić… Nema nikakve sumnje da su svi oni puno više bili ispsovani i napadani nego Markovina i drugovi i da su izazvali puno više prolijevanja žuči. I što? Znači li to da su Vesna Pusić i ostali stvarno bili subverzivni, opasni po sistem i pravi ljevičari? Jesu li oni svi bili i žestoki „komunisti“ jer su im desničari to prišivali?

Bojim se da je teško istovremeno se pozivati na nekakvu „subverzivnost“, a pritom u političkim dokumentima ne spominjati nijednom riječju kapitalizam (čak ne u smislu nekog protivljenja kapitalizmu, a kamoli rušenja, nego u smislu čistog imenovanja), kapital ili čak reviziju privatizacije (što je, bar retorički, skoro pa opće mjesto čak i kod mainstream političarâ). Naravno, nema ništa sporno u tome da svatko zastupa političke stavove kakve žele i da izbjegava bilo kakvo spominjanje privatizacije ili sukoba s kapitalom, no u ozbiljnoj je političkoj raspravi ipak nevjerodostojno to povezivati sa subverzivnošću. Bez ikakve želje za prozivanjem, ali „pristojnost“ i „subverzivnost“ teško da mogu ruku pod ruku.

Tu pak treba dodati, što se tiče reakcijâ, i da hrvatska desnica ima svoje specifičnosti. Ona, naime, uz iznimku najnovijih, uglavnom izvana unesenih, klerikalno-konzervativnih strujanja (poput Vice Batarela i sl.), ekonomski gledano tradicionalno uopće nije desno nastrojena. Hrvatska se desnica ponajprije identificira kao desna po svom nacionalizmu (koji u ekstremima ide do ustaštva), socijalnom konzervativizmu/tradicionalizmu i klerikalizmu/katolicizmu. Ekonomski gledano, mnogi su naši desničari (poput Milana Ivkošića ili Nine Raspudića), zapravo na skoro pa umjerenim socijaldemokratskim pozicijama (uz određene ograde), zapravo ne pretjerano daleko od onoga što i sâm Markovina govori o ekonomiji (od kojega se pak radikalno razlikuju u „svjetonazorskim“ pitanjima) – recimo, iako im je konzervativno-nacionalno na prvom mjestu, protivit će se oštro privatizacijama, korporacijama (naravno, ponajprije stranim), spomenut će tu i tamo čak i radnička prava (naravno, primarno u kontekstu „hrvatskog naroda“), bit će protiv komercijalizacije zdravstva i školstva i sl. Stoga i nije čudno da se desnica neće toliko uzbuditi na lijeve stavove u ekonomiji, koliko će se pobuniti na bilo kakve antinacionalističke (ili čak samo ne-nacionalističke) stavove. Tu je dovoljno pogledati najnoviji redikulsko-proustaški Projekt Velebit koji u svojim programskim načelima ekonomiju skoro da uopće ne spominje.

I ostaje nam onda odgovoriti na pitanje – a što je to onda ljevica, ako već ne prihvaćamo očito pret-/postpolitičku tezu po kojoj se dosta samoidentificirati kao ljevičar da bi se to i bilo? U 21. stoljeću ljevicu generalno možemo definirati kao političku opciju koja se zalaže za sljedeće (bez posebnog redoslijeda po važnosti):

-za društveni napredak u svakom smislu (naspram konzervativizma, tradicionalizma i statusa quo)

-za interese radne većine (naspram desničarskoj „slobodi“ kapitala)

-za potrebe i interese većine društva, za siromašne, potlačene, obespravljene, nezaposlene… (naspram interesima apstraktnog „tržišta“, privatnim profitima manjine i političko-ekonomske elite)

-protiv siromaštva i nejednakosti, za egalitarnost (naspram desničarskom zagovaranju hijerahiziranosti, klasne raslojenosti, meritokracije, nejednakosti, „jednakih šansi“…)

-za javno i svima dostupno zdravstvo i obrazovanje (naspram desničarskom privatnom zdravstvu i obrazovanju dostupnom samo bogat(ij)ima)

-za demokraciju (naspram desničarskoj autoritarnosti)

-za okoliš i ekologiju (naspram interesima kapitala, profita i zagađivačâ)

-za sekularizam i znanost (naspram klerikalizmu i vjerskom fundamentalizmu)

-za dosljedni antifašizam (naspram desnom autoritarizmu, relativizaciji fašizma, „antitolitarizmu“, fašistoidnosti i fašizmu)

-za internacionalizam, otvorenost i međunarodnu suradnju (naspram nacionalizmu i izolacionizmu)

-za ljudska prava i toleranciju (naspram šovinizmu i mržnji prema Drugima i drugačijima)

-za rodnu ravnopravnost i feminizam (naspram patrijarhatu i seksizmu)

-za LGBTIQ prava (naspram homofobiji)

Kod nabrajanja karakteristikâ ljevice (i, s druge strane, desnice) neke su namjerno izostavljene kako bi se pod njima mogle okupiti široka ljevica i desnica. Tako se ne spominje izričito kapitalizam jer se i pravi/klasični socijaldemokrati, poput Sandersa ili Corbyna, iako nisu antikapitalisti, svakako mogu smatrati (umjerenim) ljevičarima. Neke od ovih karakteristika ljevica dijeli i s liberalizmom, no treba naglasiti da nije dovoljno reći za sve ili većinu njih „ja sam za to“, da bi to stvarno bilo to. Razlika između ljevice i liberalizma postoji ne samo u nominalnom pristajanju na neke od rečenih stavova, nego i u tome što pod njim podrazumijevaju, kako im pristupaju i kako ih razumijevaju. Tako će, recimo, ljevica o toleranciji govoriti povezano s ekonomijom (u smislu da se tolerantno društvo može doista izgraditi samo tamo gdje su zadovoljene i ljudske materijalne potrebe, razumijevajući na koji način i zašto uopće dolazi do ekstremističkih stavova), dok će se liberali u osudi netolerancije, nacionalizma ili homofobnih stavova zadovoljiti na tome da to nije „pristojno“ i „civilizirano“, ne ulazeći uopće u razloge zašto do takvih stavova dolazi, u kojim ekonomskim okolnostima nastaju, kako i zašto se šire, koja je njihova društvena i politička funkcija itd. Isto tako, kada je riječ o demokraciji, liberali će se zadržati na liberalnom/kapitalističkom parlamentarizmu, dok će ljevica u pravilu, više ili manje radikalno, težiti produbljenju demokratskih procesa – od izravnijih oblika demokracije do širenja demokracije na radna mjesta i sl. Iako se i o svemu ovdje izrečenom svakako može raspravljati – ovakav je pristup tome što je to ljevica, unatoč mogućim nesporazumima i različitim mišljenjima, svakako plodonosniji od tezâ o samoidentifikaciji i reakciji desnice, koje su politički, u najmanju ruku, jako problematične.

Nadalje Markovina ističe stav da „ne postoji način da se popravi ekonomsko i socijalno stanje u zemlji, bez da se razgradi nacionalističko-klerikalna država Tuđmanovog tipa“ te da je „izgradnja takve države i takvog društva je i stvorila ovakve ekonomske i društvene posljedice“. Upravo tu dolazimo do onoga o čemu smo govorili – ljevica i liberali se (bez namjere da ovdje ikoga a priori proglašavam liberalima ili ljevicom) mogu slagati u antinacionalizmu i antiklerikalizmu, no ono u čemu se razlikuju je način kako im pristupaju i kako ih tumače, pogotovo u odnosu na ekonomske odnose. Markovina, naime, tvrdi da se prvo moramo riješiti nacionalizma i klerikalizma da bi se popravilo ekonomsko i socijalno stanje u zemlji, no lijevo je stajalište upravo obrnuto – problem nacionalizma i klerikalizma se neće i ne može riješiti ako se istovremeno (ne prije!) ne budu rješavali i ekonomski i socijalni problemi (nejednakost, siromaštvo, eksploatacija…).

Tu se može naglasiti i historijsko-ideološki i taktički aspekt. Buđenje nacionalizma, klerikalizma i konzervativizma u Hrvatskoj (ali i cijeloj bivšoj Jugoslaviji i ostalim ex-realsocijalističkim zemljama) nije nastalo samo od sebe i u vakuumu. Ono je od samih početaka bilo neraskidivo vezano uz restauraciju kapitalizma i povratak kapitalističke „normalnosti“ i njegovih ekonomsko-socijalnih odnosa. Nemoguće je te aspekte odvojiti – bez govora o neokapitalističkoj eksproprijaciji društvenog vlasništva, ne može biti ni govora o nacionalizmu i klerikalizmu, koji su služili upravo kao ideološka nadgradnja tih temeljnih ekonomskih procesa. Ukratko – tko ne želi govoriti o kapitalizmu, teško da može (bar ne uvjerljivo) govoriti o nacionalizmu, konzervativizmu i klerikalizmu. Je li slučajno da se HDZ, koji je Hrvatsku uništio i rasprodao, istovremeno busa u prsa hrvatska? Je li slučajno da su najdosljedniji konzervativci (Opus dei, obiteljaši, „molioci“ protiv pobačaja i sl.) u načelu i najdosljedniji zastupnici kapitalizma? Je li slučajno da veteranske udruge i danas traže svoj udio u privatizacije Hrvatske elektroprivrede? Misli li netko da je slučajno da se apologetika fašizma javlja baš sada, u razdoblju ekonomske krize, i da to nema nikakve veze s borbom protiv svakog pozitivnog ekonomskog nasljeđa Jugoslavije – od javnog obrazovanja i zdravstva do radničkih prava?

No povezanost je ovih razina (ekonomske i „svjetonazorske“) iznimno bitna i na taktičkoj razini. Naivni su oni koji, unatoč najboljim namjerama, misle da se nacionalizma i klerikalizma možemo riješiti samo tako da ljudima „objasnimo“ da je to „loše“, „nepristojno“ i „necivilizirano“. To tako u politici i životu ne funkcionira. Jedini način na koji se te nazadne aveti mogu pobijediti jest da se odozdo, na terenu, na ulicama i na radnim mjestima vodi svakodnevna bitka za bolji život, za prava radnika, za socijalno pravednije društvo… Jedino će se na takav način vidjeti da su jedine snage koje se dosljedno i beskompromisno bore za prava radnikâ (a ne s figom u džepu, istovremeno spominjući i važnost „poduzetnikâ“ ili govoreći o „konkurentnosti“, ne razumijevajući da to znači kresanje radničkih prava i plaća), siromašnih, blokiranih, nezaposlenih, potlačenih itd. iste one snage koje se bore i za prava ženâ, LGBT zajednice, nacionalnih manjina itd. Jedino će se na taj način, kroz političku praksu i borbu, moći u punini i trajno širiti pozitivne i progresivne vrijednosti. I opet – svi oni koji se politikom ili aktivizmom ozbiljno bave znaju da to samo tako i može funkcionirati. Sve drugo znači puko (pre)grupiranje i ostajanje na već postojećim pozicijama – mi ćemo samo okupiti one koji već ionako misle kao mi (vrlo često iz zapravo nepolitičkih razloga obiteljske povijesti i sl.), dok ćemo onu široku „sredinu“ koja nema strogo definiranih stavova, ali grca u nezaposlenosti i siromaštvu, zapostaviti, očajavajući što ne prihvaćaju naše „zdravorazumske“ argumente („kako ne shvaćaju da je fašizam loš?“). Ne nudeći suvisao alternativan ekonomski i politički projekat (a objašnjavanje da je „fašizam loš i nepristojan“ to nije), „nedefinirana sredina“ (dakle, oni koji nisu ni eksplicitna samoidentificirana ljevica ni eksplicitna samoidentificirana desnica) nužno ostaje na milost i nemilost agresivnoj ekstremnoj desnici, koja u očajnim ekonomskim vremenima koja nam slijede neće prezati od daljnjeg udaranja po „komunistima“/komunistima, ateistima, Srbima, „Jugoslavenima“/Jugoslavenima, pederima i sl. Ljevica tu mora ponuditi alternativan, koherentan i da, radikalan, politički kontraprojekt – ili je neće biti.

Neofašizam se ne širi zato što ljude jako privlači zločinački pokret nastao prije 80-ak godina, nego zato što im ljevica u očaju u kojem žive ne nudi ništa u zamjenu – ljevica se bavi teoretiziranjem, organiziranjem festivalâ i tribinâ ili pisanjem po slabo čitanim portalima, ili se pak ograničava na apstraktno objašnjavanje da je „fašizam nepristojan i loš“, dok desnica „radi na terenu“ i prividno nudi ljudima nešto drugo, koliko god to bilo strašno i odvratno. U svijetu u kakvom živimo „mlitava“ priča na duge staze ne može proći – to bi nam bar trebalo biti jasno nakon iskustava Hillary i Trumpa, Brexita, uspona AfD-a, Jobbika i ostaloga…

I na kraju, što drugo reći, nego, unatoč svemu, složiti se s Markovininim zaključkom. U nadi da su neke pozicije možda malo rasvjetljenije nego prije, treba zaključiti da možebitne razlike nisu nužno i prepreka različitim taktičkim zajedničkim borbama i suradnji svih nas kojima je srce na pravom mjestu.

http://www.noviplamen.net/glavna/sto-je-ljevica-i-druga-pitanja