18.12.2014, 11:05h     Srećko Pulig     Novosti

Postfordizam i globalizacija

Postoji li kapitalizam, moraju postojati i odnosi iskorištavanja!

Još u Jugoslaviji neki su primjećivali kako mi ovdje često prvo dobijemo kritiku, a tek onda i reducirano i intelektualni fenomen kojega je kritika dio. Tako smo imali najprije marksističku kritikuegzistencijalizma, fenomenologije, strukturalizma i drugih intelektualnih pravaca, a tek onda i eventualno nešto produkcije u tim ključevima. Ne na kraju, vrijedilo je to i za pojavu tzv. države blagostanja ili – kako se to prije sociološki i drugačije akceptiralo –društva obilja. Jedno društvo u kojemu je većina stanovništva – usprkos svjetskim rekordima u rastuBDP-a u Jugoslaviji, ili baš i zbog toga – još 1950-ih i 1960-ih godina živjela sve samo ne bogato, proizvelo je kritiku kapitalističkog otuđenja i postvarenja, kao ključa za razumijevanje nasilnosti života ljudi u centrima kapitalske moći. Oni nezadovoljni ‘marksističkom monomanijom’ (iako je intelektualni život pod njenom uvjetnom dominacijom bio raznovrsniji od današnjeg) stvrdnuli su tokom krizoloških 1980-ih svoje argumente u stav kako je naš intelektualni život ispod nivoa onoga građanskog. I da bi za nas bilo bolje da umjesto pretjerane kritičnostinapokon vidimo kako se stvari rade u ‘razvijenom svijetu’. A tamo na ekonomskim visokim školama ne dominira nikakva kritika političke ekonomije. Pa čak ni politička ekonomija, osim kao poseban historicistički predmet. Već studenti normalno uče ekonomike i menadžment poduzeća, da bi sutra, kao rukovodioci, a ne nekakvi teoretičari (što će biti na fakultetima njih zanemariv broj), mogli uspješno voditi firme i poslovne sisteme. Pa da ne misle, kako ih u nas još uče, da je kapital postvareni društveni odnos. Umjesto da znaju da je tu riječ o preciznim ciframa, s kojima treba znati baratati.

 

Ono što je počelo kao kritika intelektualnih trendova, u narednom desetljeću postalo je, sada to svi znamo, društvenim borbama za prevlast konkretnih grupa. To je dovelo do takvog ‘sloma’ prijašnje misaonosti da su neki – među prvima i filozof politikeŽarko Puhovski u svojoj knjižici ‘Socijalistička konstrukcija zbilje’ (Zagreb 1990.) – sasvim vulgarno-materijalistički cijeli socijalistički pothvat proglasili nemogućim zasnivanjem ‘ideokratskog društva’. U njemu nadgradnja, a to sada znači fantazija političke kaste, nameće bazi, tj. svima nama, proizvodnju viška moći kao supstitut za svoju jalovost u proizvodnji viška vrijednosti.

 

Novi način proizvodnje zbilje – kako je sada definiran socijalizam – prokazan je u cjelini. I stari se način mogao vratiti na ispražnjenu scenu. Njega se i nije moralo, iz inače zanimljivih razloga koje treba dalje analizirati, zvati ponovno kapitalizmom. Već primjerice europskom liberalnom demokracijom. Za koju nismo nikada dovoljno spremni, iako joj oduvijek težimo.

 

No neke stvari kao da se nisu promijenile. I ne samo to. Reklo bi se da su se tek sada – u toj tzv. tranziciji – dodatno zaoštrile. Pa i u intelektualnom životu. Tako su neke nove intelektualne konceptualizacije, koje su i dalje dolazile sa Zapada, ovdje i dalje odbijane. I to puno više negoli prije. Ustvari, sada kritika nije bila više ni potrebna, pa onda ni poželjna. Dovoljna je bila tzv. demonizacija, u kojoj nije bilo ničega intelektualno demoničnog. Zašto se dalje baktati s time što je živo a što mrtvo uMarxovom opusu kada je neki zapadni pop već napisao pamflet ‘Marx i đavo’ koji možemo prevesti. No pustimo sada taj marksizam koji su toliki već zloupotrebljavali. A što je s primjerice trendom multikulturalizma? Kada je njemačka kancelarkaAngela Merkel bubnula da taj koncept u Njemačkoj više nije na snazi, bio je to skandalčić i za našu provincijalnu štampu. Ali kada se ovdje, otkako je ‘demokracije’, ozbiljno propitivalo multikulturni karakter recimo baš hrvatske, a može i srpske kulture? Pa da se dođe do lijevih kritika toga konceptakulturalizacije, koje također postoje?

 

A što reći o teorijama o kognitivnom kapitalizmu, postfordizmu i sl.? O njima smo eventualno uredno obaviješteni s nekoliko prijevoda djela zapadnih autora. No vrijede li te analize, pita se slovenski filozofZdravko Kobe, i za ovdašnje društvo? Sigurno, tehnološki napredak i razvoj informacijskih tehnologija povećavaju produktivnost rada, pa i u onim društvima koja tom razvoju nisu dala originalnih priloga. Danas cijeli svijet izgleda – a tome smo i mi pridonijeli, baš odustajanjem od alternativa – poput jedne privredne zajednice. U kojoj neoliberalna globalizacija kao da nema alternative. Pa onda autori poput Paola Virna mogu govoriti o tome da su u suvremenom postfordističkom društvu nestala brojna razlikovanja, recimo ona između rada i nerada. Rad u tradicionalnom smislu nestaje i svi postajemo ‘političarima’, koji dobar dio dana pregovaraju oko svojih privremenih projektnih statusa u poslovima nematerijalnog rada. Onaj tko se zna ‘probijati’ u društvu više ne mora imati nikakvo posebno zanimanje, nikakav, a kamoli neki sublimni zanat. On samo treba znati ‘nastupati’, govoriti i donekle shvaćati promjenjive kontekste u koje se svrstava. No ako je tako u centrima kapitalske moći, koji su svoju materijalnu proizvodnju kao industriju ‘samo’ dislocirali u zemlje nekada Trećeg svijeta, a ponajviše u divove poput Kine, Indije i Brazila – vrijedi li to i za nas? Imamo li i mi svoje ‘crnce’ koji izrađuju uporabne predmete koje će čak i ovdašnji siromašni građani kupovati, dok spletkare oko svog novog radnog ugovora s nejasnim vlasnikom nečega? Pa ako je socijalizam bio ‘ideokratsko’ društvo, koliko je to tek ovakav kapitalizam koji ga je zamijenio, čak i na poluperiferiji? Kritičari ovakvih teorija kao što je Virnova optužuju ih dakle ne za netočnost, već za parcijalnost i jednostranost. Oni koji govore o postfordizmu, koji postoji u ‘razvijenim’ zemljama (ili bolje: u gornjim slojevima svih zemalja), zanemaruju vrstu globalizacije koja ga omogućuje. Ono što je najzanimljivije u toj relativno novoj situaciji jest postojanje cijelih ‘društava za druga društva’. Pa nam se tako ne događa samo dislokacija potencijalno naših radnih mjesta u ona s jeftinijom radnom snagom. Ili obrnuto, da smo ti jeftiniji radnici i radnice postali mi sami (tako primjerice mnogi radnici iz Istre, znajući govoriti talijanski, sada mogu od kuće raditi u talijanskom uslužnom sektoru!). Nego se i klasna borba ‘dislocira’, dok radničke klase bogatih država i same – osim što gube radna mjesta u industriji, a dobivaju ih, sve ‘privremenije’, u ‘nematerijalnim’ sektorima – profitiraju od međunarodne podjele rada. Jesmo li dakle danas, kada rijetko tko (barem neko vrijeme) ne radi za nadnicu, svi postali dijelovima te nove globalne radničke klase? Ili se o njoj ne može govoriti dok se nadnice od zemlje do zemlje razlikuju desetak i više puta? Što u takvoj situaciji ostaje od protuslovlja između rada i kapitala, između radnika i kapitalista?

 

Postoji li kapitalizam, moraju postojati i odnosi iskorištavanja! Više je nego zanimljivo, kako to predlaže teoretičar Jean-Claude Milner, saznati spadate li u suvremeni proletarijat ili ste, kako se ovdje sada hoće, ‘uhljeb’. A moglo bi se reći i nekakav kapitalist. Kriterij bi i dalje mogao biti taj jeste li plaćeni u skladu s produktivnošću vlastitog rada. A ta produktivnost danas se mjeri jedino svojim doprinosom stvaranju viška vrijednosti. U klasu kapitalista spadate ako je vaš dohodak takoreći arbitraran spram stvaranja bogatstva. Samo, u koju grupu onda spadaju radikalni kritičari koji logiku kapitalističke produktivnosti žele dovesti u pitanje? Dok ne uspiju, to ovisi o uspješnosti prodaje.

www.portalnovosti.com/postfordizam-i-globalizacija