07.12.2015, 17:54h     Dino Bajramović     Slobodna Bosna

Sve što je lijevo ima sjaj

Ovdašnji ljevičari, mislimo na Hrvatsku i BiH, još uvijek misle da će se SDP-e nekada vratiti na pravu trasu...

Sarajlija Igor Štiks, rođen 1977., i Srećko Horvat, rođen u Osijeku 1983., diplomirali su u Zagrebu. Pametni su, eruditi, pisci, poligloti, aktivisti, prvi je i doktor nauka, gostujući predavači na evropskim univerzitetima, ljevičari. Objavili su dvije zajedničke knjige: Pravo na pobunu i Dobro došli u pustinju postsocijalizma, u izdanju izdavačke kuće Fraktura iz Zagreba. Igor danas živi i radi u Edinburghu, a Srećko nema stalnu adresu. Ovaj prvi jedan je od organizatora Otvorenog univerziteta, koji je od 26. do 29. novembra u Sarajevu održan treći put, plus jedan OU u Banjoj Luci, dok je ovaj drugi urednik i voditelj zagrebačkog Filozofskog teatra, i gost na OU-u. Razgovarali smo u nedjelju, 29. novembra, u prostorijama Sarajevskog ratnog teatra gdje je OU i održan, a na početku smo im čestitali 29. novembar, Dan Republikekoje odavno nema, ali ima nostalgije zbog onih neradnih dana. «Ja sam nešto stariji od Srećka, pa se Dana Republikeitekako sjećam. I, naravno da je to bio važan praznik. Ne samo zbog tih neradnih dana, nego zbog svega onoga što je sadržano u njegovom imenu. Odnosno, u imenu Republike kojoj smo pripadali, a koja je, kada sada pogledamo, sa ove strane, imala jedan sasvim drugačiji društveni ugovor u svojim temeljima. Bilo je i nečega dirljivog u tome, jer je, naravno, to podrazumijevalo podsjećanje na Jajce, na AVNOJ, na jednu borbu idealističkih ljudi koji su, u jednoj nevjerovatno teškoj situaciji, napravili nešto što je tada izgledalo, zapravo, nemoguće. Do koje mjere je to bilo radikalno, govori i činjenica da danas, nakon iskustava iz posljednjeg rata, nemamo subjekte koji bi mogli u stranu gurnuti međuetničke podjele i one koji od toga profitiraju, i stvoriti jedan subjekt koji bi se bavio onim što ljude na ovim prostorima najviše zanima, a to je izgradnja boljeg društva i pravednijeg života», kaže Igor Štiks. «A ja sam od kraja 1983. do početka 1991. živio u Njemačkoj, tako da nemam direktno sjećanje na Dan Republike. Iskreno, ne sjećam se većine stvari iz svog života, a to je jedini način da se i dalje razvijam», veli Srećko Horvat.

 

EKSTREMNI CENTAR

Šta znači danas biti ljevičar na području bivše Jugoslavije, interesuje nas. S tim da u startu valja naglasiti, onima koji se dobro sjećaju SFRJ, da današnja ljevica nema veze sa socijalističkim samoupravljanjem... «Hajde da, prije svega, pokušam odgovoriti na pitanje šta danas znači ne biti ljevičar. Mislim da na našim prostorima još uvijek postoji velika konfuzija oko samog pojma ljevice. Apsolutno sve partije koje su danas na vlasti, ili usko pretendiraju na vlast a u svom predznaku imaju lijevo ili socijaldemokratsko, nisu ni lijeve a kamoli socijaldemokratske. Dakle, ja dolazim iz Hrvatske, pa tako govorim i za hrvatske socijaldemokrate, međutim situacija je takva da su se socijaldemokrati odrekli i socijalnog i demokratskog. Socijalnog u smislu da uskoro više neće biti ni besplatnog obrazovanja, ni besplatnog zdravstva, niti socijalnog osiguranja, niti socijalne sigurnosti zbog čega se nekada i slavio Dan Republike. Pri tom, ni Igor ni ja nismo nekakvi jugonostalgičari koji ne priznaju greške prijašnjeg sustava, objašnjava Srećko Horvat: «A, istovremeno, nema ni demokratskog. U Hrvatskoj, ne samo za vrijeme HDZ-a, već i za vrijeme socijaldemokratske vlasti, privatizacija, recimo,Plive, INA-e, privatizacija devedeset i pet posto banaka koje su sada u francusko-talijansko-njemačkom vlasništvu, nije bila u demokratskoj raspravi. Znači, građani koji su odabrali te vlasti nisu se pitali žele li to ili ne žele. Na Balkanu, parlamentarna ljevici ne postoji. Svi su oni ekstremni centar. Niti lijevi niti desni, nego ekstremni centar, koji ima istu ekonomsku politiku. Trebam reći, kao malu fusnotu, da se sada, sa izbjegličkom krizom, vidjelo da neke razlike, ipak, postoje, dakle nije svejedno ko je predsjednik u državi. Trenutna predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, za vrijeme izbjegličke krize zalagala se za njenu militarizaciju, u smislu novih zidova, novih žica i sl., dok je predsjednik Vlade, tadašnji a možda i budući, Zoran Milanović, rekao da te ljude ne možemo ostaviti ispred naših granica.»

Koliko se ljevica na ovim prostorima razlikuje od države do države? Evo, da ostanemo samo u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini? «Unatoč tome što je jezik zajednički, a i prošlost nam je zajednička, ipak sada imamo funkcioniranje različitih političkih sistema, u kojima se lijevo različito razumije od Hrvatske do Srbije, ili Crne Gore. Ono što vidimo jeste da ljevica, kao pojam, nikada nije bila delegitimizirana do te mjere da bi bila neprihvatljiva, u Hrvatskoj ili BiH. U Srbiji ipak imamo drugi slučaj gdje je, zbog vlasti Slobodana Miloševića koja je sebe nazivala lijevom a u praksi je bila desničarska, istinska ljevica još uvijek marginalizirane. U Bosni i Hercegovini, pak, zanimljiva je situacija... Nigdje nema toliko folklorne nostalgije za socijalizmom! I obrnuto, ta energija apsolutno nema političku artikulaciju. Nigdje Titonije toliko popularan kao ovdje, a bez da iz toga neko izvuče konkretne političke zaključke. U BiH imamo situaciju koja je posvuda prisutna, a to je da ono što se dešava u samom društvu ne prerasta nužno u političku mobilizaciju. Ono na čemu Srećko i ja radimo jeste da se upravo posvetimo društvu i pokretima koji dolaze iz društva, i koji će, nadamo se, donijeti promjene. To je ta 'nova ljevica', koja je moderna, otvorena za različite forme organiziranja i u potpunosti neopterećna prošlošću, ali koja baštini osnovne ideje ljevice: jednakost, istinsku demokratizaciju društva i internacionalizam, uz koje, naravno, ide i snažan antifašizam», odgovara na naše pitanje Igor Štiks.

Nekako se čini da je ljevica ovdje heterogena, a na Zapadu unificirana. Dakle, da tamo postoji jedan model kojeg se svi pridržavaju. Može li se tako reći? «Nikako! Uzmite s jedne strane španjolski Podemos, a s druge recentnu pobjeduJeremyja Corbyna na unutarstranačkim izborima Laburista u Velikoj Britaniji. Ovaj drugi model je drugačiji, čak ni kod nas na Balkanu ne postoji kao mogućnost, a veoma je interesantan. A, radi se o tome da ti iznutra transformiraš jednu stranku koja je iznjedrila jednoga Tonyja Blaira, zapravo nasljednika Thatcheričine politike, istim ili gorim sredstvima. Sada imamo jednu novu energiju, novo članstvo, u samo tjedan dana Laburisti su dobili 60.000 novih članova! Sada, kada pratimo zahtjeve premijera Velike Britanije Davida Camerona za bombardiranje Sirije, upravo se Laburisti ponovno etabliraju kao najveća opozicijska snaga koja želi to spriječiti. To je, dakle, jedan model. Imamo i model Podemosa, koji je potpuno drugačije izrastao kao stranka i ne bi bio moguć bez indignadosa, pokreta tzv. ogorčenih, koji su, kao što je to bio slučaj i na februarskim protestima u BiH, na direktno demokratski način izazvali sistem. I onda se, na vjetru toga, rađa jedna nova politička partija koja upravo te ljude prima kao svoje nove članove. Ljevica je poprilično heterogena i na Zapadu, što je, mislim, dobra stvar», ističe Srećko Horvat, koji smatra i da je pobjeda ljevičarske Syrize u Grčkoj - velika, a da «neuspjeh nakon referenduma u toj državi nije samo neuspjeh Syrize, već, prije svega, neuspjeh europske ljevice: «A, najveće čudo Grčke jeste to što je šezdeset i dva posto njezinog stanovništva glasovalo protiv mjera štednje, unatoč tome što su sve javne televizije, u rukama oligarha, zagovarale DA mjerama štednje», nadodaće Srećko.

 

ZA IDEALE GINU...

Ovdašnji ljevičari, mislimo na Hrvatsku i BiH, još uvijek misle da će se SDP-e nekada vratiti na pravu trasu. No, čini se da je bosanskohercegovački SDP sada klasični centar, možda «ekstremni», a da je hrvatski SDP u posljednje vrijeme otišao malo udesno, doduše i zbog predizborne kampanje ove godine... «To što se te partije zovu socijaldemokratske, odnosno što su nasljednice Saveza komunista Jugoslavije, ne znači da su nužno lijeve. Međutim, one su zauzele poziciju kojoj je jedini plus to što su, donekle, antinacionalističke. Najveća tragedija hrvatskog SDP-a i bivšeg predsjednika Hrvatske Ive Josipovića, nekadašnjeg SDP-ovca, jeste koketiranje sa nacionalizmom. Postoje ljudi na ovim prostorima koji, po određenoj institucionalnoj inerciji, i dalje vjeruju tim idealima i glasaju za socijaldemokrate. Prva opcija je reaktivna, dakle glasate za SDP jer ne želite nacionaliste na vlasti i jer je to jedina opcija u kojoj se donekle prepoznajete, iako znate da će vas njihovi šefovi iznevjeriti, a drugi problem leži u tome da ozbiljnija debata na ljevici još uvijek nije otvorena. Tek sa novim pokretima, monopol na lijeve pozicije SDP-a doveden je u pitanje. To je jasno u Hrvatskoj, malo manje u Bosni i Hercegovini. Na tržištu ideja, u Hrvatskoj, 'nova ljevica' je donijela i novi smisao ljevici. Uglavnom, mnogi birači u Hrvatskoj su na posljednjim izborima glasali za SDP samo zato da zaustave dolazak na vlast neofašističke opcije. Zapravo, mi izbora nemamo, nego nam je izbor skoro uvijek ponuđen između većeg i manjeg zla», govori Igor Štiks. Ako se uskoro i formira nova vlast u Hrvatskoj ništa se, slažu se naši sagovornici, dobro neće desiti. Lijevo ekstremno i desno ekstremno, svejedno je, da suzimo jedan mali dio našeg razgovora.

Proteste u BiH iz februara prošle godine, u hrvatskom predgovoru knjizi Dobro došli u pustinju postsocijalizma, koja je promovisana ove godine, dvojac je ocijenio najvećim i najžešćim na ovim prostorima, a napisali su i da su bili i progresivni i radikalni. A, šta u ovom slučaju znači - radikalni? «Zbog dva razloga su protesti u BiH iz prošle godine bili izuzetno važni. Prvi je što su reafirmirali koncept solidarnosti, koji je na ovim prostorima potpuno nestao... Ustvari, nije potpuno nestao, nego je temeljito uništavan na svakom koraku, kroz uništavanje sindikata koji su se, doduše, na nekim mjestima sami uništili kroz mjere štednje. Po prvi puta nakon rata imali ste situaciju da čovjek, koji je katolik, kaže 'gladan sam', a i musliman i pravoslavac vele isto. I svi se pitaju: pa, zar mi nismo braća? Dakle, to je koncept univerzalnosti i solidarnosti koji je nestao, a koji je uništavan upravo ideologijom različitih identiteta. A, druga stvar, po prvi puta u Bosni i Hercegovini došlo je do sistemske kritike. Konkretno, nije se dogodilo da prosvjednici imenuju pojedine političare koji su 'krivi za sve', nego se došlo do jedne općenitije, generalnije kritike, gdje se kazalo da nisu ti političari pojedinačno krivi za sve, već je kriv sustav koji generira takve političare. Znači, ako ne promijenimo sustav, nećemo promijeniti ništa. Ali, ako ti prosvjedi nisu promijenili sustav, ne znači da nisu bili autentični i važni» pojašnjava Srećko Horvat.

Mada, ovdje su protesti bili i militantni, a kao rezultat dobili smo sprženi državni Arhiv, kao i djelimično uništene zgrade u kojima su nukleusi Kantona Sarajevo i Tuzlanskog kantona, ali je zapaljeno i još nekoliko građevinskih objekata. «Plenumi, koje smo gledali i pratili iz sarajevskog Doma mladih nakon protesta u BiH, odigrali su izuzetno konstruktivnu ulogu nudeći radikalnu formu. Samoorganizirane građanske skupštine su radikalna forma, koja dolazi iz tradicije radikalne ljevice i anarhizma. Činjenica da su u Bosni, koja nema Slavoja Žižeka i anarhističku tradiciju, hiljade ljudi plenume prihvatili kao svoje, ravna je čudu! Naravno da mi ne podržavamo paljenje institucija BiH! Nas su optuživali da pokušavamo naći opravdanje za 'to', time što pokušavamo objasniti zašto se 'to' dogodilo... Ali, ne znači da mi opravdavamo bilo kakav akt nasilja. Protesti su se dogodili jer je postojao strukturalni razlog da se oni dogode, a sa čim se postojeća politička garnitura nije željela suočiti. Taj razlog postoji i dalje», jasan je Štiks. Sa čim se slaže i Horvat. Dva ljevičara, malo jača.

 

«Mi ćemo promijeniti sve»

A, zašto bi mijenjali vlast, ako nemamo koga boljeg dovesti? Ako je ljevica, ne znači i da je rješenje... Konačno, zar Štiks i Horvat zaista misle da se na ovdašnjim plenumima, koji su uslijedili nakon protesta, a koji su bili prilično nervozni i neartikulisani, moglo promijeniti nešto što je volja građana ove države još od 1990. godine? Jedino bi, možda, izlaz bio u masovnijem koaliranju, ali i to je miješanje krušaka i jabuka... «Nama više nisu važne kozmetičke promjene, nego nam je važna strukturalna, radikalna promjena». A, ima li neko ko će nešto promijeniti? «Pa, mi», kategorični su Štiks i Horvat.

 

www.slobodna-bosna.ba/tekst/38089/igor_stiks_i_srecko_horvat_sve_sto_je_lijevo_ima_sjaj.html