21.12.2015, 10:07h     Sandra Pocrnić Mlakar     Fališ

Sve je teže razumjeti zašto ova zemlja tako sistematično prezire umjetnost i suvremenu kulturu općenito

Hrvatska je cijela jedna velika provincija, osim par urbanih otočića, tako da pričati o selu i nije neka egzotika

Profesor hrvatskog jezika i književnosti, Siniša Labrović od samog svog početka bavljenja. vizualnim umjetnostima, dakle od 2000. god. uspijeva iznimnim spojem lucidnosti, originalnosti i kritičnosti, na duhovit i popularan, premda ne i populističan način, svojim performansima skrenuti pažnju javnosti na njih, njihove teme i, konačno i zasluženo, na svoju umjetničku osobnost. Izlagao na desecima samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Teško je pobrojati sve njegove uspjehe, što ne znači da je dočekao već davno zasluženu društvenu valorizaciju, pa ćemo se dotaknuti samo nekolicine (re)aktualiziranih i njegova gostovanja na Spikiginu, u caffe baru Norris, 21 i 22. 12., od 20 h.

 

Na Spikigin dolazite s temom sela. Zašto u gradu treba govoriti o selu? Je li trenutno važnije ukazati na njihovu međuzavisnost ili na potrebu uvažavanje razlika?

Selo je mjesto moga odrastanja, a u selendri, konglomeratu vrlo sličnom selu, živio sam ponovo od 1999. do 2007., tamo sam sjajno upropastio najbolje godine svoga života. To je svijet koji prilično dobro poznajem, ljude, njihove postupke i razloge. Ovo nisu priče o selu, nego o ljudima koji žive na selu, a koji mogu živjeti i u samom centru Zagreba, recimo. Uostalom, Hrvatska je cijela jedna velika provincija, osim par urbanih otočića, tako da pričati o selu i nije neka egzotika. Ne znam koji segment odnosa sela i grada je trenutno važniji, ali učiti poštovati i voljeti razlike kao takve, jer one su sam život, u Hrvatskoj je i vrijedno truda i potrebno.

 

Hrvatska je cijela jedna velika provincija, osim par urbanih otočića, tako da pričati o selu i nije neka egzotika

 

Vaš performans "Za DNO", u kojem su Romi na Cvjetnom trgu pjevali ustaške pjesme, izazvao je dosta veliku medijsku pozornost. Kakve su inače reakcije mainstream medija na Vaše performanse? Jeste li zadovoljni publicitetom koji dobivate?

Mediji često bilježe, izvještavaju o tome što radim. Ponekad je to površno, premda ne sumnjam da se ljudi trude uraditi to najbolje što znaju. Konkretno, izvještajima o tom radu s Romima sam zadovoljan, a prilog za Dnevnik Hrvatske televizije je bio odličan. Bilo je i niz drugih pozitivnih efekata, recimo gostovanje u Nedjeljom u 2, tako da je i sadržaj tog rada bio vidljiviji, nadam se. No često nedostaje razumijevanja suvremene umjetnosti općenito, o umjetnosti i kulturi pišu ljudi koji se u tom segmentu nisu obrazovali pa se to katkad reflektira i u izvještajima o mom radu. S druge strane, to što postoji osnovna informacija meni je često dovoljno i zahvalan sam za to jer je onda na ljudima koje bi to moglo zanimati da samostalno nastave istraživanje i traže šire kontekste.

 

Performansom Stado.org koji ste s ovcama snimali 2005. godine interpretirali ste Big Brother i otvorili ste medija i odnosa prema ljudima i životinjama. Deset godina poslije još uvijek gledamo Big Brother. Je li to dokaz da je Vaš tadašnji performans neuspio?

To što Big Brother gledamo i deset godina poslije mislim da pokazuje da je taj rad baš uspio, da je Big Brother fenomen koji prilično dobro reflektira naše doba. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi Stado.org na bilo koji način moglo utjecati na (ne)uspjeh tog medijskog formata, ali oni koji znaju za taj rad sigurno makar zrno drugačije gledaju tu i slične emisije. Meni je bila važna spoznaja da u tim formatima televizija prikazuje svoju  moć i divi se sama sebi, to je pravi sadržaj te i sličnih emisija. Sadržaji koji gledamo, bigbraderstvo, mijenjanje žena, šoping kraljicevanje i niz drugih, samo prikrivaju taj istinski sadržaj, oni su tu samo (vidljiva) maska. Naravno, kad mislimo o svim tim formatima, moramo se uvijek prisjećati što je to što na televiziji ne gledamo dok gledamo upravo to. I to ne-vidljivo i cenzurirano upisati u sadržaje koje gledamo.

 

Televizija prikazuje svoju  moć i divi se sama sebi, to je pravi sadržaj Big Brothera i sličnih emisija

 

Kako na svjetskoj performerskoj sceni kotiraju performeri iz Hrvatske i iz tranzicijskih zemalja? Kojim se temama najčešće bave performeri sa Zapada, a koje su "naše" tranzicijske preokupacije?

Jedan dio performera kotira odlično, posebno oni koji dolaze iz zemalja koje organizirano i sustavno rade na promociji svoje suvremene umjetnosti, što se za Hrvatsku ne može nikako reći. Dio Zapadnjaka nije ništa manje aktualno-političan od hrvatskih performera, ali oni, naravno, "izvode" probleme koji su njima bliski. U svojim izvedbama više se koriste tehnologijom naprosto zato jer si to "mogu priuštiti". Prisutne su i teme tijela, utjecaja biotehnoloških postignuća na čovjeka i prirodu, teme roda i spola, razne vrste opresija, mraginalizirane društvene skupine i pojedinci, ekologija, odnos prema drugim živim bićima, ali i autoreferencijalnost – tema izvedbe je izvedba sama, odnos izvođača i publike itd.

 

Sudeći po biografijama Toma Gotovca, Vlaste Delimar ili Marine Abramović, performeri s godinama postaju sve bolji i popularniji. Kako procjenjujete sebe u vremenskim relacijama? Jeste li zadovoljni svojim umjetničkim sazrijevanjem? Imate li osjećaj da su najbolje stvari još pred Vama?

Ne znam da li performeri s godinama postaju bolji... Ima i suprotnih primjera, naravno, ali da postaju popularniji, to je istina. Valjda i zato što minuli rad dolazi na naplatu. I u mom radu ima uspona i padova, boljih i lošijih radova, ali se nadam da će javnost biti milostiva i veću pažnju posvetiti dobrim radovima. No, sigurno je da godine nastupanja ostavljaju pozitivan trag, bivanje pred publikom postaje lakše pa izvedba češće protječe bez nepotrebnih trenja, svjesniji ste sebe, mjesta i publike, bez panike prihvaćate neočekivane događaje, otvoreniji ste, mekši. Bolje razlikujete dobre od loših ideja, s manje drame prihvaćate i neuspjehe i uspjehe. Jedino je s godinama sve teže razumjeti zašto ova zemlja tako sistematično prezire umjetnost i suvremenu kulturu općenito. No kad se to ne bi uzgajalo i poticalo možda sociopatima, krvopijama, ignorantima, neznalicama i lijenčinama u Hrvatskoj i ne bi išlo sjajno kao što im je išlo dosad. A da su najbolje godine preda mnom, siguran sam jer drugih niti ne može biti.

 

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar