07.07.2016, 14:34h     Igor Lasić     Bilten.org

Medijska histerija i šutnja igrača

Rakitić, na primjer, nije mogao ne primijetiti da navijači u zemlji za koju nastupa masovno protestiraju kontra Mamića...

Tek što je hrvatska nogometna reprezentacija neslavno ispala s Europskog prvenstva u Francuskoj, domaći mediji odlučno su prikopčali širu dotičnu temu na aparate za umjetno održavanje na životu. A šire od toga ili, kako se običava kazati, više od igre, u hrvatskom slučaju jest područje diskusije o raznim kipućim te grubim odnosima u nogometu i oko njega, najprije političkim i ekonomskim, pa i sigurnosnim. Osim što vodeći mediji tu diskusiju postavljaju veoma osebujno: za pumpanje novog balona javnog interesa iskorišten je, naime, prilično bezazlen incident koji se prošlog petka zbio u Čeprljandi na otoku Ugljanu. Tamo se na godišnjem odmoru s obitelji zatekao reprezentativni veznjak Ivan Rakitić, e da bi zasad neznani počinitelj kamenom razbio jedan prozor na njihovoj vili.

Točnije, vila je iznajmljena, a vlasnik je osječki biznismen  Ivan Meštrović, ili pak njegov partner  Lorinc Mesaroš, ovdje manje poznati uglednik iz Mađarske. Oko konkretnog titulara nad tim vrijednim posjedom se mediji još nisu usuglasili, no tome ćemo se pitanju ionako vratiti malo kasnije, i u nešto obuhvatnijem kontekstu. Zadržimo se prije toga još malo na odjeku razbijenog stakla; napadača na vilu bilo je čak šest, kao što se moglo pročitati, a iskrcali su se u organiziranom trajektnom desantu na Ugljan. Ponegdje se navodilo da su bili u crnom, a gotovo svugdje da je iza naciljanog prozora, baš u tom kritičnom trenutku, bila Rakitićeva supruga Raquel, možda i njihova djeca. Konačno, obaviješteni smo da su polomljeni i ostali prozori na kući (dalje nije navođeno tko je točno od Rakitićevih bio iza kojeg od njih), pa je ustravljena obitelj nedugo potom gliserom evakuirana s otoka na kopno, u Zadar.

Desant na Ugljan

Naravno, događaj je odmah iščitan kao nastavak demonstracija navijačkog nezadovoljstva u St. Etienneu 17. juna, kad su protivnici hrvatskog nogometnog vodstva pokušali, s nekoliko na teren ubačenih baklji, prekinuti utakmicu Hrvatska-Češka. Uzrok je bio poznati njihov otpor prema faktičnom gospodaru hrvatskog nogometa Zdravku Mamiću kojem famozne institucije pravne države ne mogu ili ne žele stati na kraj, bez obzira na evidentno despotsko uzurpiranje čitavog tog sporta u ovoj zemlji, kao i, uostalom, pripadajućeg mu ekonomskog aspekta. Ali i tada se naveliko pisalo o huliganima u crnom, o mučkim teroristima i orjunašima, o podzemnoj komunističkoj prijetnji Hrvatskoj, pa je isti diskurs nastavljen i ovom prilikom.

Selektor hrvatske reprezentacije Ante Čačić nazvao je eksces terorističkim činom, iako će u naknadnom istupu reterirati i pripisati ga neodgovornosti pojedinaca. Ministar turizma RH Anton Kliman našao je potrebnim da se osobno ispriča Rakitiću i njegovoj obitelji, no uto su u javnost doprle provjerene informacije, one za koje golema većina medija dotad naprosto nije imala vremena ni strpljenja. A pokazat će se da napadača nije bilo šestoro, nego vjerojatno jedan (odjednom nitko ne inzistira niti da je taj jedan bio u crnom), i da nije više prozora razbijeno, pa i da Rakitić i njegovi nisu u tom času bili u kući, a i da nisu Ugljan napustili panično. Naglo je stoga splasnuo zanos hrvatskih medijskih uredništava i, mada nije demantirana prepostavljena (anti)navijačka motivacija napada kamenom, tema je napuštena brže nego što bi se moglo i gliserom; ostao je nasukanim isključivo jedan važniji segment te izrazite nadraženosti, onaj s društvenih mreža i foruma.

Pomoću njega najbolje možemo ustanoviti kome točno odgovara sva ta industrija opće histerije koju njezini vinovnici očito mogu pokrenuti i opozvati prema momentalnoj potrebi. Moramo dakle uzeti u obzir slijepu pjegu javnog mnijenja, točku na kojoj plasirana slika događaja oko nogometa zapada – govorimo o pretežnom dijelu javnosti – u mrak totalnog neshvaćanja. A nalazimo je proteklih dana u često iskazivanom čuđenju na društvenim mrežama, sadržanom u pitanju: kakve veze Rakitić ima s Mamićem, ako nikad nije igrao u hrvatskoj ligi, kamoli da bi Mamiću bio podčinjen na relaciji menadžer-igrač, nego je nastupao ekskluzivno za reprezentaciju, i čime je vođena logika onih koji više ne vode računa ni o takvim činjenicama?

Parazitiranje na javnom

Hrvatska nogometna reprezentacija, nacionalni savez i prva liga, te zagrebački Dinamo, kao najbogatiji i najuspješniji klub, neupitno su pod kontrolom Zdravka Mamića. To više ne dovode izravno u pitanje ni spomenuti dominantni mediji, pa niti povlašteni analitičari društvenih prilika, i zato nećemo ovdje ponavljati argumente kojima se lako definira to stanje. Mišljenja se drastično razilaze tek na enigmi o tome kako doskočiti Mamiću, po čemu se dade i diferencirati one kojima status quo ne smeta pretjerano. Njima reprezentacija i čitav taj sport predstavljaju tek objekt ceremonijalne konzumacije, raskošnu atrakciju na međunarodnim priredbama čije ometanje smatraju divljačkim. Bez obzira na drastičnu eksploataciju javnih vrijednosti: Zdravko Mamić je od Dinama i nacionalne selekcije napravio svoju privatnu izvoznu zlatnu koku, dok nogomet u samoj Hrvatskoj propada, uglavnom nevoljen i pust.

Nadalje, dobro je primjetiti kako se gradi okolna društena struktura u kojoj nijedan model komercijalnog parazitiranja na sportu kao produktu najšire zajednice ne bi više trebao biti sumnjiv. Prvi je primjer onaj talijansko-nigerijskog poduzetnika Gabrielea Volpija, vlasnika nogometnog kluba Rijeka, koji nas uči što podrazumijeva navijačko apriorno prihvaćanje jednoga privatnog gazde nad, prethodno, narodnim klubom. Drugi se odnosi na spomenute Meštrovića i Mesaroša, vlasnike nogometnog kluba Osijek (kao za onu ugljansku vilu, i tu je teško izdvojiti stvarnog, prvenstvenog vlasnika), a u konačnici na Viktora Orbana i Branimira Glavaša. I sve su te odiozne persone, i još mnoge slične, u nogometu i daleko van njega, s Mamićem u sjajnim poslovnim i privatnim odnosima.

O svemu tome nije kritički nikad progovorio nijedan aktivni nogometni reprezentativac, kako oni koji su i dalje ugovorno obavezni Zdravku Mamiću, tako niti oni koji s njim nisu u formalnom poslovnom odnosu. Rakitić, na primjer, nije mogao ne primijetiti da navijači u zemlji za koju nastupa masovno protestiraju kontra Mamića, da dinamovci već dugo bojkotiraju utakmice svog kluba, da nogometni savez nesmetano proklamira bezočni nonsens kako se novi Zakon o sportu ne odnosi na nj, itd. Ali svi su oni egzaltirano osudili krajnje sredstvo za kojim su posegnuli radikalniji navijači – pokušaj izbacivanja reprezentacije s europske smotre – i zgroženo se osvrnuli na poljuljani status te selekcije kao nacionalne svetinje.

Uljuljkana šutnja

Ta sakralizirana vrijednost nije propitivana ni onda kad je hrvatski nogometni savez doslovno oteo Ivana Rakitića, mladog reprezentativca Švicarske, zemlje u kojoj je rođen i u kojoj je odrastao. Niti kad su hrvatski navijači mlatili policajce na Malti, svojim tijelima ispisivali kukasti križ na tribini u Livornu, izvikivali ustaške pokliče u Maksimiru (i gdje god im je palo na pamet). Sad nakaradno zvuči Meštrovićev lament nad utiskom da više “Hrvatu u Hrvatskoj ne možemo garantirati sigurnost”, ali treba priznati da se tu ne radi ni o čemu doli o istim starim odnosima dovedenim do krajnjih efekata. Sami igrači dugo su bili pošteđeni suočavanja s tom istinom, međutim, ostavljeno im je na volju da se samostalno oglase i da iskorače iz zablude kako oni nemaju veze s manama sistema.

S obzirom na njihove milijunske plaće, jasno je da njih manje progoni načelna dilema o tome zašto su apstraktni politički prioriteti, kao što je nacionalna čast u sportskom kontekstu, postavljeni iznad opipljivih ekonomskih odnosa u istom polju. No značajan dio naroda više očito ne može potiskivati realne posljedice tog poremećaja i probavljati ga serviranog zdravo za gotovo. Ivanu Rakitiću je najtežim sredstvom ukazano (makar je incident bio sasvim bezazlen i nejasnih motiva) na to da svojom pokornošću održava mamićevske prakse isplativima; ta upravo bi on, kao najmanje ovisan, pretrpio najmanju štetu kad bi otvoreno progovorio o sistemu nesnosnom po najširu zajednicu, istinski ugodnom jedino za elitu kojoj pripada. Prijetnju fizičkim nasiljem u principu se ne smije opravdavati, ali još se manje smije braniti sklonost da se sila tolerira tamo gdje već odavno, uz puno teži ulog, vodi glavnu riječ.

http://www.bilten.org/?p=14261