24.02.2014, 10:18h     Kruno Lokotar     Falis.com.hr

Ukrajina opet postaje krajina

Putopis objavljen 2007. nastao je nakon mog posjeta Ukrajini. Osvježavam ga i aktualiziram...

Ukrajina opet postaje krajina

Kažu da je „Lvov Book Forum“ (13 – 16. rujan) najveći sajam knjiga u istočnoj Europi. Je li najveći – ne znam, ali da je velik , posjećen i Lavovčanima važan, u to sam se uvjerio. Također, nije tajna da Ukrajina (krajina znači granično područje, što će reći da je Ukrajina po definiciji granica, dakle područje naprezanja i nestabilnosti) pripada istočnoj Europi, ali da Lavov kao najprozapadnije orijentiran ukrajinski grad baš time nije sretan – također nije tajna. (Navodno su zadnji pripadnici Ukrajinske pobunjeničke armije UPA-e, koja je imala uporište na zapadu zemlje i u prvi mah u svom otporu sovjetima surađivala i s Trećim Reichom, nadjući se stusus kvislinškh tvorevina poput slvoačke i NDH-a, e da bi se nakon nejmačkih genocidnih odmazda nad cijelim selima počela boriti i protiv nacista, trajala u pojedinačnim slučajevima do ranih 1950-ih godina kada su zadnji pripadnici UPA-e bili istjerani iz zemunica.) Kada bi bilo više novaca za refresh tog grada koji se, ne slučajno, nalazi pod zaštitom UNESCO-a od 1998. godine, Lavov bi učas postao turistička razglednica. (Tu je ljubovao Balzac sa svojom Evelinom i rodio se i živio Leopold von Sacher-Masoch). Još da se sredi opskrba vodom – opskrba votkom je dobra – pa da se čudom ne čudite kada vam domaćini kažu da voda doduše nije za piće, da dakle i zube perete na vlastitu odgovornost – kao da ste na Vrbanima – ali da ste zato sretni jer jest da je voda isprva mutna, ali da je ipak imate tijekom cijelog dana dok velika većina kvartova tu civilizacijsku blagodat uživa tek nekoliko sati dnevno po točno utvrđenom rasporedu. (Upoznali smo tamo i generale koji su imali bazene i vozili nas bijesnim kolima na aerodrom kroz crveno).

Grad s puno imena

Leopolis, Lemberg, Lwów, Lavov, L'viv – puno je to imena za jedan grad i ne znači sreću – točno je primijetio Zoran Ferić dok smo se na aerodromu rastajali od preljubaznih domaćina i običaja beskonačnih zdravica. Svaka zdravica se mora ispiti do dna kako onaj tko je čašu natočio ne bi isplakao točno onoliko suza koliko je u čaši ostalo votke tj. gorilke – kako se to piće zove u ukrajinskoj verziji i proizvodnji. (Koliko li je votke tek onda ostalo neispijeno ovih dana, koliko će je još biti neispijeno? Ako je sve točno: dajte votke amo, da suza ne bude! – dopustite mi slavenski patos) Renato Baretić je dodao; da, prvo goriš, a nakon par rundi se počneš ponašati kao gorila. Bio je u pravu, najpopularnija gorilka je neka vrsta votke s paprikom. U Lavovu je tako lakše doći do vatrene vode nego do tuša, a i onda morate biti brzi jer tuš-kabina – barem je tako bilo s mojom – curi na sve strane, pa i brzopoteznim tuširanjem riskirate poplavu hotela. (Sjećam se da je hotelski hodnik na drugom katu u svojoj drugoj polovici naglo krenuo nizbrdo – ne od gorilke nego realno – te da su se daljinski upravljači za tv dobivali na recepciji, ali da su svi tv programi ionako bili sinkronizirani, da li na ukrajinski ili ruski, nisam više siguran). Tako je neznano kamo, valjda u to najplodnije europsko tlo, (černozjon) iscurilo i 20.000.000 $ koje je UN donirao (kreditirao?) za rješenje opskrbe Lavova vodom. No do EP u nogometu 2012. taj problem mora biti riješen ili prvenstva, barem u Lavovu, neće biti. (Naravno, radilo se samo o prijetnji. Na tome, zadnjem, EP-u je Ukrajincima u odlučujućoj utakmici protiv Engleza bio poništen čisti gol, sjetit ćete se, što je valjda jedinstven slučaj da je sudac teško i očito oštetio domaćina).

U Ukrajini je na književnoj sceni sve potpuno drugačije negoli ovdje. Slavističke katedre, pa tako i ona čiji je kroatistički odjel uglavnom utemeljila i oživjela Ljudmila Vasiljeva rade odlično. Studenata je puno, odlično govore hrvatski, interes je velik, vole pričati o knjigama, čitaju – kad nekim čudom uspiju doći do naših knjiga koje im nitko ne šalje – kritički diskurs im je krajnje ozbiljan, sasvim drugačiji od našega, više usidren u simboliku i arhetipove negoli u žanr, naraciju i ideologiju. Ali zato izdavači ne rade svoj posao, ucjenjuju sve odreda, od prevoditelja do autora, a naklade knjiga na ukrajinskom su, s obzirom na veličinu nacije od 47 milijuna duša, (Ukrajina se od iseljavanja štiti strogim viznim režimom i reciprocitetom, procjena je da bi milijun ljudi napustilo zemlju čim bi se granice otvorile) skandalozno malene, čak kada bi im se pribrojali i primjerci iste knjige u ruskom prevodu. Naime, dobar dio Ukrajinaca, posebno na istoku i jugu zemlje je rusofon, ukrajinski čak i ne znaju. (Unatoč tome, uglavnom se smatraju Ukrajincima, dok dobar dio ex-Jugoslavena smatra jezik jednim, samo različito nazvanim, ali nacije različitima, što samo pokazuje da su sve moguće kombinacije odnosa jezika i nacije moguće i legitimne.) Paradoksalno, država nikako da stane iza sufinanciranja književnosti na ukrajinskom, pa se od Rusije sufinancirani i na veće tržište upućeni ruski izdavači nalaze u puno boljem položaju. Zato je iznimno dopušteno da se ukrajinski prijevod novog Gari Potera (Harry Pottera) objavi 15 dana prije ruskog.

Hrvatski proizvodi, pa tako i književni prijevodi, u ovom trenu, uz iznimku skromnije Podravkine palete, nešto poezije i Konstantina Bogobojaznog Sime Mraovića, praktično ne postoje, premda svi koji su okusili Jadran pričaju s interesom, divljenjem i mljackanjem o našim vinima, sirevima, maslinovu ulju... (U međuvremenu su na ukrajinski prevedena sva tri romana Renata Baretića, zbirka priča Zorana Ferića, Mirna ulica, drvored, Nade Gašić, objedinjeni Sarajevski Marlboro + Mačka, čovjek, pas, Miljenka Jergovića, dvojezična antologija mlade hrvatske poezije Kad se slova presele na tvoje lice, u pripremi je izbor spisateljica: Dubravka Ugrešić, Olja Savičević Ivančević i Julijana Matanović…) A upućeni, bogami, i o piscima. Situacija je to čudna, naglavačka, s obzirom na političke simpatije, posebno zapadne Ukrajine prema Hrvatskoj, na nedavni susret Mesić-Juščenko i činjenicu da je Ukrajina najveća europska zemlja, da na toj zemlji iz gumba orah naraste i da bi nam mnogi htjeli ostaviti devize, samo da im se dokopati vize. A sigurno bi i mnoga putovnica rado prošetala Lavovom, Kijevom ili Odessom da željezna zavjesa nije zamijenjena ponižavajućim birokratskim paklom. (Najturističkiji dio Ukrajine, njezin biser, Krim, je i najteže pitanje u budućem, bojim se, razgraničenju. Rusificiran je, ovdje je parkirana ruska flota, potpisani su i dugogodišnji ukrajinsko-ruski sporazumi na tu temu, do 1954. je bio u sastavu Rusije, onda ga je Hruščov poklonio Ukrajini…)

Prvi korak u procesu uzajamnog prevođenja, malen za njezine ambicije i znanja ali velik za dvije književnosti, učinila je entuzijastična i dovitljiva Alla Tatarenko, žena-zmaj sa zelenim očima, koja je uspjela urediti i nekako isfinancirati časopis s tematom Balkan u okviru kojega su prijevodima predstavljeni gorespomenuti suputnici, Miljenko Jergović i Robert Perišić od prozaika, a Simo Mraović – koji je uredio i dvije antologije ukrajinskih priča za naše tržište, pardon, javnost – poezijom. Alla je i urednica prve antologije priča hrvatskih pisaca na ukrajinskom „Hrvatski mozaik“, već prisutne na sveučilištima, a uskoro i u prodaji. Zbog svega toga ne ostaje nam drugo nego citirati Baretića i reći: HvAlla. (HvAlla).

Subotom uvečer ideš na književnu večer

Svi napori Alle Tatarenko i ostalih kroatista rezultirali su time da smo Renato – čijem imenu su se svi čudili pa smo im Fero i ja strpljivo tumačili da je to vrlo često ime frizera za koker španijele u Hrvatskoj – Baretić i ja nastupili u isto doba dok je predsjednik Juščenko nekih 700 metara dalje držao miting, pred više od pedeset maratonskim sajamskim predstavljanjima već umornih, ali pažljivih znatiželjnika, koji se nisu ustručavali pitati štošta; da je Ferić u nešto sretnijem terminu imao stotinjak slušatelja koji su kikotali na njegove priče i komentare; da je na predstavljanje časopisa u subotu navečer stiglo 200-tinjak mladih ljudi koji su neka tri sata slušali čitanje, taj časopis kupovali i potom strpljivo prikupljali autograme svih prisutnih autora zapitkujući o svemu, od impresija Lavovom – gradom, istoimeno piće tamo nije poznato – do stava prema Rusima! (Antirusko raspoloženje zapadne Ukrajine koja se smatra otrgnuta iz europskog okrilja, a koja je, stjecajem okolnosti, nešto siromašnija prirodnim resursima – bazeni ugljena i teška industrija su na istoku, oko Harkova, Donjecka – u svojoj frustraciji znala je biti neukusna. Na ulazu u popularni restoran Kryivku, uređen poput zemunica UPA-e, ući se moglo samo ukoliko se prođe test. Na pitanje jesi li Rus mora se odgovoriti niječno, kao i na drugo, jesi li komunist, što tamo znači – staljinist. Kao Hrvati smo dočekani s poštovanjem. UPA je u međuvremenu, i pod ruskom čizmom, tamo postala simbol otpora svim stranim pretendentima na Ukrajinu: nacistima, Rusima, Poljacima, premda bi tu povijest imala što za dodati.)

Zadužile su nas sve te divne žene – od Alle Tatarenko i Ljudmile Vasiljeve, preko profesorica i prevoditeljica Nadije, Marijane, Kristine, Zorane, do naših lektora na privremenom radu u Lavovu i Kijevu, Nataše Veinović i Ninoslava Radakovića – svojom ljubaznošću, stručnošću i živahnim interesom. Eh, da, naš veleposlanik Željko Kirinčić se nije pojavio, ali se zato ljubazno ispričao. Za razliku od njega, ukrajinski veleposlanik u RH Markijan Lubkivskij, i sam Lavovčan, pozvao je Ferića i mene na prijem. (Na prijemu nismo bili, zašto više se ne sjećam, ali osobno ne preferiram političke prijeme).

Sve spomenute dame rado dolaze u Hrvatsku, kada uspiju dobiti silne potvrde, formulare, pečate, štambilje i faksimile, jer za njih nema povlaštenog statusa, iz naše perspektive drugorazredne su i valjda opasne osobe, pa zato nije ni čudo da su na nekima od kroatističkih skupova njihove stolice ostale prazne. Naime, dok one dobiju hrvatske vize na konferencijama su već pročitani referati, završene debate, dogovorene smjernice i zaključci. (Sada više ionako ne odlučujemo mi o svojem viznom režimu, nego Europska unija). Ali državna birokracija i diplomacija ionako ne postoje zbog potpomaganja općih prava čovjeka kao što je sloboda kretanja, čak ni hrvatskih ili ukrajinskih interesa, nego zbog švedskih stolova.

Kada kažem švedskih stolova mislim na globalni kapitalizam i obilje za povlaštene, za one koji imaju pristup švedskim stolovima. Ukrajina je nakon širenja Europske unije na istok opet postala krajina, veliki švedski stol. Našla se usred lažnog bipolarnog poremećaja, između Zapada oličenog u EU (i manje istaknutom SAD-u) i Istoka, to jest naftom i plinom i Putinom ojačale Rusije, između naizgled pristojnog kapitalizma i „divljeg“, oligarhijskog kapitalizma, i sama oligarhijsko-kapitalistička. Kako u zemlji već postoji kulturološko-povijesni jaz koji ide otprilike tokom Dnjestra na prozapadni i proistočni dio, tako je to divan ulaz za dezintegraciju. Rusi na istočnim granicama više ne klepeću tenkovima nego plinskim ventilima, Europa na zapadnim granicama šušti novčanicama, ali je mlitava, birokratizirana pa posljedično nekonkretna – a dijelom i ucijenjena ruskim plinom – no uživa kulturološku prednost, respektabilnu stečevinu, zavodljivost liberalizma.

Vojno izravno intervenirati u Ukrajinu mislim da ipak neće nitko, do daljnjega, naime svi već imaju svoje filijale u zemlji koje, svjesno ili ne, rade za njihove interese.

Naravno, predsjednik Janukovič treba otići i odgovarati za zločine, no važno je pitanje kako je generalno moguće da u demokratskom sistemu netko tko je pravomoćno osuđen za silovanje (ili recimo ubojstvo), pa i nakon odslužene kazne uopće može obnašati ikakvu funkciju višu od predsjednika kućnog savjeta.

Tragedija Ukrajine je u tome što je velika. Ako pukne, a to se zapravo već dogodilo, otprilike po pola, ništa se geostrateški neće promijeniti. Europska unija, (a onda uskoro i NATO) neće stići na granice Rusije, između će ostati tampon zona Istočne Ukrajine. I leševi s obje strane Dnjestra, u černozjonu, i leševi će plutati Dnjestrom.

Jedan prosvjednik s Majdana je rekao: „Mi, narod, želimo europske vrijednosti, ne želimo europski novac, a oni, vlada, žele novac, a ne vrijednosti“, i pokazao da je u svom zanosu veći Europljanin od inženjera duše Europske Unije. Europsku Uniju primarno zanima novac, tržište od puno milijuna ljudi, a tek sekundarno implementacija europskih vrijednosti, i to samo ukoliko otvaraju put primarnome. Navlas isto kao i Rusiju. Hoće li se profita dokopati kroz ovaj ili onaj aranžman, manje im je važno. Bipolarni poremećaj je ovaj put zapravo samo jedan poremećaj, globalni, zove se bitka za tržište, za sferu utjecaja, kreditne linije, ekstraprofite... Sve to skupa ovaj, očito međunarodno pogurani užas ne čini manjim, nego većim. Platit će ga, prvo glavama, a poslije i novcem, žitom, ugljenom ili djevojkama – Ukrajinci.

No, unatoč mojim crnim prognozama, važno je samo jedno: da ubijanje stane, a hoće li se zemlja održati cijela ili neće, hoće li se konfederalizirati ili separirati, manje je važno. Ljudi su važniji od država.