06.03.2014, 12:50h     Srećko Horvat     Algoritam

Imaju li tržišta osjećaje?

Upravo su izbori u Grčkoj pokazali da je konačno jasno da mjere štednje ne mogu dovesti do razvoja...

Imaju li tržišta osjećaje?

Još je 1936. godine John Maynard Keynes u svom kapitalnom djelu Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca zamislio fiktivno natjecanje u novinama u kojem sudionici moraju od stotinu fotografija žena odabrati šest najljepših. Pobjednik je onaj čijih se šest fotografija najviše približi najpopularnijoj kombinaciji svih sudionika. „Ne radi se o tome da se izaberu oni koji su prema najboljoj osobnoj ocjeni natjecatelja stvarno najljepši, niti oni koji se prema mišljenju prosječnih iskreno smatraju najljepši. Došli smo do trećega koraka, u kojemu posvećujemo svoj razum predviđanju što prosječni natjecatelji očekuju da će biti prosječno mišljenje.“ Trik je, dakle, u tome da odaberete – ne žene koje su vama najljepše – nego da pokušate predvidjeti koje će drugima biti najljepše. Prema Keynesu, slična je situacija s burzom: pobjedu ne odnosi onaj koji odabire najzvučniju investiciju, nego onaj koji razumije psihologiju mase, odnosno drugih igrača. Drugim riječima, cijena neke dionice ne određuje se prema njezinoj fundamentalnoj vrijednosti, nego prema tome kakvo je mišljenje drugih o vrijednosti te dionice.

U posljednjih sedamdesetak godina, koliko je prošlo od Keynesova misaonog eksperimenta, kapitalizam je prošao kroz nekoliko faza, da bi danas potpuno prevladavala tzv. „financijalizacija“. Ukratko, ono što imamo danas je ekonomija koja se ne temelji samo na financijskom sektoru, nego je i taj financijski sektor nemoguće odijeliti od jezika. Švicarski ekonomist Christian Marazzi pokazuje da je upravo jezik danas ključan za funkcioniranje (ali i za krize) suvremenog kapitalizma, odnosno da se tzv. „financijalizacija“ provodi upravo kroz komunikaciju, dok je talijanski filozof Franco Berardi Bifo skovao termin „semiokapitalizam“, koji označava način proizvodnje u kojoj se akumulacija kapitala postiže uglavnom kroz proizvodnju i akumulaciju znakova (otuda „semio-„), koji onda proizvode vrijednost. Dovoljno je pogledati bilo koji „brokerski“ film, od kultnog Wall Streeta do recentnog Margin Call, da bismo vidjeli da kupovina i prodaja dionica uvelike ovisi o glasinama, reputaciji i spekulaciji, odnosno da bez komunikacije nema ni akumulacije. Uzmimo Grčku: premda se u suštinskom smislu ništa nije promijenilo, osim što je na vlast došla stranka (Nova demokracija) koja je prihvatila međunarodne zajmove, nakon izbora 2012. ponovo smo mogli čuti priče o „pozitivnim odjecima burze“, kao i o „ishodu koji su tržišta najviše htjela vidjeti“. Slične se stvari događaju nakon svakog euro-summita. Tržišta danas postaju poput ljudi, ona imaju „očekivanja“, ona mogu „vidjeti“ i, prije svega, ona se „kreću“, naprosto, na osnovi riječi.

Ako nas je čemu poučio bankarski skandal ljeta 2012. pod imenom „Libor“ (London Interbank Offered Rate), onda to nije da su banke bezobzirno namještale kamate koje naplaćuju jedne drugima prilikom posuđivanja novca, niti je to otkriće da banke manipuliraju podacima o poslovanju i kreditnom rejtingu, odnosno da su osim britanske banke Barclay's i ostale banke poput UBS-a, Citigroup, Deutsche bank, HSBC-a ili JPMorgan Chase upletene u cijelu priču. To smo ionako već znali. Ne, pouku „Libora“ je lijepo sažeo tekst u Wall Street Journalu čiji naslov govori sve: „Libor i uništenje povjerenja“. Da, tržišta osim svih navedenih karakteristika barataju i kategorijama kao što je „povjerenje“. A teza je tog članka da se valja vratiti „realnoj“ ekonomiji. Problem je, međutim, u tome što više nema razlike između „realnog“ i „fiktivnog“ sektora, a najbolji dokaz je upravo „Libor“, jer osim što su tržišta sada „izgubila povjerenje“, upravo se prema „Liboru“ određuju i krediti koje banke odobravaju krajnjim korisnicima, pa tako ovaj skandal direktno ima veze i s „realnim životom“, odnosno kreditima za stanove i automobile. Ukratko, „Libor“ je puno važnija tema nego što se na prvi pogled čini, možda i važnija od Higssova bozona koji je baš u to vrijeme, slučajno ili ne, preplavio svjetski tisak.

Više od ikojeg drugog filma, pa i od Keynesova eksperimenta, jedan davni klasik u kojem je Peter Sellers vjerojatno odigrao ulogu života najbolje ilustrira tu trenutnu fazu semiokapitalizma. Naime, u filmu Dobro došli, gospodine Chance (Being There), glavni je junak vrtlar koji ne zna ni pisati ni čitati, a nakon smrti svoga gazde mora napustiti imanje i stupiti u „realan život“. Na ulici ga udari automobil bogate žene, a ona i njen suprug ugoste ga u svom domu misleći da je riječ o mudrom biznismenu. Tako na večeri bogati lobist upita gospodina Chancea: „Koji su vam sad planovi Mr Gardener?“, a ovaj iskreno odgovori: „Želio bih raditi u vrtu.“ Misleći da je to metafora, bogataš zaključi: „Zar to nije pravi biznismen, radi sa sjemenjem da bi bio produktivan.“ Spletom okolnosti, vrtlar se nađe i u društvu američkog predsjednika, koji ponovo njegovo pričanje o vrtu shvati kao ingenioznu metaforu za ekonomiju: „U vrtu rast ima sezonu. Prvo dolaze proljeće i ljeto, ali onda jesen i zima. A onda proljeće i ljeto ponovo“.

Upravo je to točka na kojoj se nalazimo danas. Trenutna faza financijskog kapitalizma potpuno je ukinula razliku između „fiktivnog“ i „realnog“, vrtlarenja i biznisa, a cijena koju plaćamo su naši stvarni životi.

Ovdje savršeno vrijedi znameniti odgovor Humptyja Dumptyja koji na Alisino pitanje „Kako možeš natjerati riječi da znače toliko mnogo različitih stvari?“ odgovara: „Pitanje je tko je Gospodar, i to je sve.“ Ako parafraziramo taj odgovor, mogli bismo reći da i financijski kapitalizam funkcionira na način da ima vlast nad značenjem, da kroz spekulaciju, reputaciju, pa i glasine kreira vrijednosti. Nismo li najbolji recentni dokaz da je pravo pitanje tko je Gospodar dobili nedavnim grčkim izborima? Nakon što je Grčka na Europskom nogometnom prvenstvu izborila mjesto u četvrtfinalu s Njemačkom, odmah se proširile šala: „Hoće li Angela Merkel Grcima reći i koliko golova moraju primiti?“ Da šala nije daleko od istine, potvrdilo se upravo uoči grčkih izbora. Samo vikend prije, njemački je Financial Times, postavivši tako novu praksu u njemačkom, pa i internacionalnom tisku, objavio članak na grčkom jeziku pod naslovom Oduprite se demagogu, upozoravajući grčke birače da ne glasaju za lijevu stranku Syrizu. Angela Merkel im je potom poručila da ne glasaju za one koji neće ispuniti dogovor s Bruxellesom i priznala da nametnute mjere štednje u Grčkoj trebaju poslužiti kao primjer cijeloj eurozoni. Priključio joj se i njemački ministar financija Wolfgang Schäuble i također savjetovao Grcima za koga da glasaju te usput dodao da suosjeća s običnim čovjekom koji najviše pati zbog mjera štednje, ali da ne vidi alternativu „stezanju remena“. Istom porukom javio se i Manuel Barroso, koji je još u svibnju rezolutno izjavio da „mjere štednje nemaju alternativu“, kao i George Osborne koji je upozorio na „pogubne posljedice ako Grčka napusti eurozonu“, dok je britanski povjesničar Niall Ferguson otišao toliko daleko da je situaciju u Grčkoj usporedio s kubanskom raketnom krizom.

Dan poslije izbora novine su slavodobitno osvanule s naslovima „Izbjegnuta katastrofa“, „Europa je spašena“ i „Svijet je odahnuo“, a nisu izostale ni udarne vijesti poput „Pozitivni odjeci burze diljem svijeta“ i „Ishod koji su tržišta najviše htjela vidjeti“. Odmah se, ovaj put sa skupa G20 iz Meksika, oglasio i talijanski premijer Mario Monti koji je pozdravio pobjedu Nove demokracije i rekao da „nam to dopušta da zamislimo optimističniju budućnost za Europu i euro“. Doista, ako je išta pokazalo kome je doista u interesu formiranje proeuropske vlade u Grčkoj, onda su to ovi novinski naslovi i Montijeva poruka. Odmah nakon izbornih rezultata, euro je došao na najvišu razinu u zadnjih mjesec dana, a osim europske burze, osjetio se rast i azijske i američke burze. Bitku nije dobila ni Europa ni Grčka – bitku su dobila tržišta. Kao i uvijek. No je li Syriza doista izgubila? Prvo, valja se sjetiti da je Syriza na izborima 2009. imala tek 4% glasova, da bi nekoliko godina kasnije osvojila 17%, a na posljednjim izborima čak 27%. Drugo, Nova demokracija dobila je samo 3% više glasova. U tom kontekstu, nije li sva silina demagogije njemačkih i internacionalnih medija, političara i bankara, ujedno i najbolja potvrda da – poslužimo li se parafrazom Komunističkog manifesta –„sve europske sile već priznaju Syrizu kao silu“. Drugim riječima, nije li (ne)uspjeh Syrize pokazatelj da vrijeme „mjera štednje“ doista ubrzano (ali presporo) otkucava? Tu dolazimo i do teze koju je iznio Paul Krugman, da možda čak nije ni loše što Syriza nije formirala vladu, jer ako trenutna politika štednje – kao što, sudeći prema američkom nobelovcu, ali i mnogim drugim (ne samo keynesijanskim) ekonomistima, hoće – doživi potpuni fijasko, nova grčka vlada će biti do kraja diskreditirana i to je na neki način bolje nego da se krivica svali na „radikale“. Ono što je doista radikalno jesu mjere štednje koje na dno povlače i Španjolsku i Portugal i Irsku, a koje se unatoč jasnom neuspjehu provode i nameću i dalje.

U posljednjem intervjuu koji je, samo dva mjeseca prije svoje smrti dao, Jacques Derrida lijepo je sažeo i današnji problem Europe: „Europa se nalazi pod obvezom da preuzme novu odgovornost. Ne govorim o europskoj zajednici kakva je ona danas, ili kakvom je zamišlja današnja neoliberalna većina, nego o Europi koja dolazi.“ Premda na kraju nije pobijedila, upravo je Syriza nagovijestila novi smjer. I, ako ništa drugo, pokazala da je nužna ako već ne politička promjena, onda diskurzivna promjena koja će reći: „Ne, nećemo platiti!“ Danas čak i direktor Europske središnje banke Mario Draghi priznaje da „fiskalni pakt“ ne može bez „razvojnog pakta“, dok direktorica MMF-a Christine Lagarde upozorava da valja odabrati pravu ravnotežu između mjera štednje i razvoja. Upravo su izbori u Grčkoj pokazali da je konačno jasno da mjere štednje ne mogu dovesti do razvoja, štoviše, da upravo „strukturalne reforme“ dovode do ugrožavanja stabilnosti, ne samo zemlje koja je njima pogođena (dovoljna je slika 77-godišnjeg umirovljenika koji se u travnju ubio na trgu Syntagma ispred parlamenta), nego i čitave eurozone kao takve (nije li paradoksalno da upravo zbog mjera štednje EU sve više gubi svoju geopolitičku poziciju i, konkretno u slučaju grčke luke Pirej, prepušta mjesto Kinezima?).

Ono što su grčki izbori pokazali s jedne je strane naznaka kraja neoliberalnog konsenzusa (jer je Syriza takav uspjeh zabilježila upravo gorljivo se protiveći daljnjim mjerama štednje i zalažući se za reviziju duga), dok je s druge strane to definitivno rast fašizma, pa čak i njegova legalizacija u okviru parlamentarne demokracije. Ne manje važna pouka grčkih izbora jest da direktna demokracija kakva se prakticirala na trgu Syntagma, pa i tijekom „okupacija“ u New Yorku i šire – više nije dovoljna. Ona je nužna da bi se stvorio pritisak i da bi se ljudi upravo putem neposrednog organiziranja uvjerili u slabosti reprezentativne demokracije, ali a priori odustati od svake parlamentarne borbe u ovom slučaju može značiti prepuštanje mjesta fašistima. Ovdje imamo neku vrstu paradoksa: niti bi Syriza osvojila tako velik broj glasova da nije bilo direktne demokracije i čitavog pokreta na ulicama i trgovima grčkih gradova posljednjih nekoliko godina, niti se mjere štednje mogu zaustaviti isključivo s trgova, odnosno prosvjedima. Potrebno je oboje, što nas ponovo vraća na Derridau koji – u vrijeme kada ta oznaka zvuči gotovo kao psovka ili loša šala – ne oklijeva reći: „Mi Europljani“, ne misleći pritom na „stvaranje Europe kao vojne supersile, štićenje tržišta i još jedan pol u ravnoteži drugih geopolitičkih blokova, nego prije na Europu koja će posijati sjeme nove postglobalizacijske politike“.

Treba li tu „Europu koja dolazi“ onda shvatiti i kao „demokraciju koja tek treba doći“ (la démocratie à venir)? Ako postoje dvije vrste budućnosti, kako smatra Derrida, la future, odnosno budućnost koja je na neki način predvidljiva i očekivana, i l'avenir, ona koja je posve neočekivana i po tome jedina prava budućnost, onda i Europu valja sagledati iz te dvije perspektive. Ona koja je predvidljiva – „sadašnja Europa“ – jest Europa daljnjih mjera štednje, promjena kolektivnih ugovora, novih privatizacija, otkaza, padanja kupovne moći, ukidanja socijalne države itd. „Europa koja tek treba doći“ bila bi, po uzoru na Derridainu la démocratie à venir, ne neka buduća Europa koja će jednoga dana biti „sadašnja“, jer takva Europa ne može postojati u sadašnjosti, nego Europa koja je, u skladu s dvoznačnošću ovako shvaćene budućnosti (običan predvidljivi futur i l'avenir koji doslovce znači „doći“), poput Mesije koji istodobno dolazi po prvi put i vraća se. Radi se o nepredvidivoj budućnosti, jedinoj pravoj budućnosti, ali se ujedno radi i o Ideji Europe, koja unatoč svim neoliberalnim distorzijama još znači ili može značiti nešto ili, kako kaže Derrida u Drugom smjeru, radi se o „imenu Europe“ za koje se, unatoč eurocentričnim iluzijama i pretenzijama, još valja boriti, „imajući na umu tradiciju prosvjetiteljstva, ali isto tako i svijest o krivnji i odgovornosti za totalitarne, genocidne i kolonijalne zločine iz prošlosti“. Budućnost Europe sada se odlučuje upravo između običnog futura i onoga l'avenir, dolaska Europe koji se, unatoč nemogućnosti anticipacije kao pravog jamca istinske budućnosti, ipak anticipira i očekuje.

Esej Srećka Horvata objavljen je u knjizi „Što Europa želi?“ (S. Žižek, S. Horvat; Algoritam 2013.)