11.03.2014, 12:05h     Andrej Nikolaidis     Al Jazzera

I nasilje je privatizovano

Ako nema kriminala, zašto bi neko plaćao privatno obezbjeđenje?

I nasilje je privatizovano

Ove ćemo nedjelje govoriti o stvarima na koje smo navikli, onima koje ne izazivaju zapitanost. Nije li, uzgred, sve manje zapitanosti na svijetu? Čini se kako se više nismo u stanju zapitati ni zašto je to tako. Budući da razlog zašto se ne pitamo izvjesno nije to što znamo više, mora biti da je to stoga što nam je stalo manje...

A te stvari, one koje nas više ne čude (Začuđenost? Nije li ona rezervisana samo za primitivce?), još su juče bile tek distopijske maštarije.

Uzmimo, naprimjer, sve ove privatne paravojske, takozvane “zaštitarske firme”, koje špartaju našim gradovima u džipovima i blindiranim vozilima, obezbjeđuju važne ljude i objekte, prenose novac...

Generacije su studenata učile kako je jedna od osnovnih odlika države njen monopol na legalnu upotrebu sile.

Država više nema monopol na legalno nasilje. Kao i sve drugo, nasilje je privatizovano. Kao što su neki ljudi dobili koncesije na vodu, neki su dobili koncesije na nasilje.

Ideja je bila: država ima pravo koristiti nasilje da bi obezbijedila sigurnost građana i imovine. Privatizacija nasilja znači nešto sasvim drugo: privatizovano nasilje se ne sprovodi u cilju zaštite imovine i građana, nego u cilju sticanja zarade.

Vaša bezbjednost je roba, kao brašno ili biljni mrs. Vi ste svoju sigurnost dužni plaćati privatnim licima, koja crpe profit iz činjenice da država ne radi svoj posao – ne suzbija kriminal. Budući da vas država ne želi zaštititi od kriminala, vi ste primorani platiti privatnicima da vas štite.

Privatizovano sudstvo

Na djelu je ista logika koja je primijenjena u sveopštoj pljački naše privrede. Kao što nam je govoreno kako sve mora biti privatizovano, jer je društveno vlasništvo marksistička iluzija, kao što nam je, suprotno svemu što smo znali, objašnjavano kako država nije dobar gazda, te kako će sve krenuti na bolje tek kad se fabrike i svi materijalni (pa i duhovni) resursi privatizuju, po istom je osnovu izvršena i privatizacija nasilja – država i njena policija su nesposobne, ali, srećom po vas, tu su privatni investitori koji će uložiti u sektor bezbjednosti i obezbijediti red i mir u našim bankama, tržnim centrima i sportskim objektima.

Uostalom, nisu li privatni detektivi na filmu i u književnosti oduvijek bili superiorni u odnosu na državne? Nisu li Poirot, Holmes ili Marlowe kao od šale rješavali slučajeve o koje su se saplitali svi policajci demokratskog Zapada? Ako išta, za privatizaciju nasilja smo dobro kulturološki pripremljeni.

I još jedno “ako”. Dakle, ako smo bili takvi magarci da se nismo pitali elementarno i očigledno, naprimjer kako je moguće da neko ima pravo da u boce puni vodu, koja je voda svih nas, pa nam tu vodu prodaje ili kako to da neko ima pravo da nam naplaćuje parking, koji se nalazi na javnoj površini, pa je naš koliko i njegov, naravno da nas nije začudilo to što je neko stekao pravo da privatizuje nasilje. Čude se još samo primitivci, koji ne razumiju vrijeme i moderne tendencije, pa je li tako?

Ali... da se, ipak, probamo zapitati. Koliko je naoružanih ljudi u tim privatnim vojskama? Ima li ih, možda, više nego pripadnika policije? Ako još ne, a kad će ih biti, možda uskoro? Je li, može biti, opasna situacija u kojoj su privatne oružane snage snažnije od državnih?

Ima još: koliko će proći prije nego što i sudstvo bude privatizovano? Jer, budimo realni, uz dobrog, renomiranog investitora i naše bi sudstvo procvjetalo, kao što su već procvjetali naš turizam i metalurgija.

Sudstvo nam je traljavo, kao i sve državne firme. Treba tu dovesti agilnog privatnika da stisne sudije – da im da dobru platu, ali da rade, da se zna neki red. Dobro, zvuči malo čudno: privatnik te tuži, privatnik ti sudi, ali, čujte, svako ko nakon svega misli da će se privatizacija zaustaviti na privatizaciji nasilja neoprostivo je naivan.

Radna snaga iz zatvora

Ako vam čudno zvuči ideja o privatnim sudovima, sjetite se što biste prije deceniju i po rekli onome ko vam je konspirativno povjerio kako će postojati privatne policije. U “razvijenim zemljama” već postoje privatni zatvori. Država privatnim firmama daje koncesije na smještaj i održavanje prestupnika u životu.

Šta mislite, koliko će proći prije nego što na televizijskom dnevniku pogledamo prilog u kojem će nam biti saopšteno da su strani investitori pokazali veliko interesovanje za ulaganje u naše kazneno-popravne domove. Zatvori su naša velika razvojna šansa!

Prva evropska zemlja u kojoj su otvoreni privatni zatvori bila je Velika Britanija. “Wolds zatvor” klijente usrećuje još od daleke 1992. godine. Tokom procesa naseljavanja Amerike, privatni brodovi-zatvori su iz Engleske odvozili kažnjenike na novi kontinent. Privatne su bile i firme koje su plantaže na američkom Jugu snabdijevale robovima.

Nakon američkog Građanskog rata, vlasnici plantaža na Jugu trebali su radnu snagu. Pronašli su je u zatvorima. Sa najčešće južnim, ali katkada i sjevernim američkim državama, gazde plantaža ili firme poput Tennessee Coal and Iron Company su sklapale ugovore o lizingu zatvorenika: convict lease, tako se to zvalo.

Kapitalisti su bili dužni smjestiti, nahraniti i obući zatvorenike, a ovi su bili prisiljeni besplatno raditi za njih. Država bi tako uštedjela, kapitalisti dobili besplatnu radnu snagu, a zatvorenici bili prisiljeni raditi – ne za javno dobro, ne na izgradnji škola, bolnica i puteva, nego da bi privatnik uvećao profit.

Ova predivna, napredna praksa, ovaj ubjedljivi primjer zaštite ljudskih prava u Americi, primjer koji State Departmentu pruža nesumnjiv legitimitet da čitavom svijetu popuje o ljudskim pravima, trajala je sve do Drugog svjetskog rata.

Koncesije na skupštine

Godine 1984. firma CCA, Corrections Corporation of America, preuzela je zatvor u okrugu Hamilton u Tennesseeju. Danas CCA ima 67 zatvora širom Amerike. U prethodne dvije decenije njihov profit narastao je za 500 posto. Međutim, to je ništa u poređenju sa firmom GEO Group, koja širom svijeta ima više od 100 zatvora. Eto, oni bi bili idealan strateški partner, koji bi mogao uspješno privatizovati zatvore u Zenici, Foči ili Spužu kraj Podgorice.

To bi bio veliki korak ne samo za naše Vlade, jer bi, napokon, u naše zemlje doveli svjetskog lidera u oblasti zatvora, nego i za naše zatvorenike – jer nije isto robijaš li u bijednom bosanskom ili crnogorskom zatvoru ili u pravom, privatnom, američkom, gdje će tvoja ljudska prava direktno štititi State Department, sa kojim, kao što rekosmo, kada su ljudska prava u pitanju, nema šale. 

Vrag je odnio šalu. Privatni zatvori su novi oblik ropstva. Nekada je robovlasnik na vama zarađivao tako što ste mu kopali imanje ili ložili visoke peći, danas zarađuje tako što vam obezbjeđuje smještaj. I ne samo to: za vas imaju velikodušnu ponudu – da radite za njih, za platu od 25 centi po satu. Malo li je? Ako ne želite, za vas su rezervisani jednokrevetni apartmani, koji su se nekada zvali – samnice.

Za kraj, još samo nekoliko, priznajem, smiješnih i naivnih pitanja. Nije li jasno da bi, ukoliko bi država bila efikasna u smanjenju stope kriminala, to ugrozilo biznis “zaštitarskih tvrtki” i privatnih zatvora? Ako je manje kriminala, manje je i zatvorenika, pa je manji i profit privatnih zatvora. Ako nema kriminala, zašto bi neko plaćao privatno obezbjeđenje?

Bez brige – kriminala će biti sve više, jer su kriminal i rat pokretač kapitalističkog stroja. Ako već imamo privatne policije i privatne zatvore, pitam, još jednom, zašto ne bismo mogli imati i privatne sudove? Ako je sprovođenje zakona povjereno privatnim firmama, zašto ne bismo privatizovali i proces donošenja zakona? Zašto privatne kompanije ne bi dobile koncesije na skupštine naših država, pa donosile zakone?

Da li bi se time nešto doista promijenilo ili bi tek bilo formalizovano ono što je i danas očigledno: da pravi vladari ne sjede u Vladama i skupštinskim salama, nego u predsjedničkim odajama kompanija?

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/i-nasilje-je-privatizovano