17.05.2016, 20:29h     admin     Novosti

Prvomajski jad

Broj hrvatskih bogataša raste, uz Kinu, najbrže na svijetu

Prvomajski jad

Ironičnom igrom slučaja prvih sto dana Oreškovićeve (Karamarkove,Petrovljeve) vlade palo je na Praznik rada, 1. maja. Naravno da u tome nema ni trunke pozitivne simbolike. Naprotiv, sindikati upravo vode s Vladom najbeznadnije pregovore koji su dosad viđeni, a prava zaposlenih toliko su osakaćena da je na tu invalidnost zabrinuto upozorio čak i Radimir Čačić. Ali tako je to s praznicima, često ne znače više od seksualnih želja ispisanih na plotu, a ponekad su i u zoni nadrealnog paradoksa. Manje je poznato da se Praznik rada obilježavao i u NDH, iako to, jasno, nije ništa govorilo o prioritetima u Pavelićevoj državi. Neke druge stvari bile su njoj puno važnije i hitnije, a nedavno komemoriranje jasenovačkih žrtava u organizaciji Židova, Srba i antifašista jasno govori i koje. Ne bih ulazio u nategnute usporedbe, ali kada se zbroji dva i dva, dolazi se do toga da je u dlaku isto i danas. Kada je Tihomir Orešković izabran za premijera, rekao je da mu ne treba uobičajenih sto dana poštede i bio je sasvim u pravu. Ali ne zbog toga što je njegova vlada i prije toga provela famozne ‘reforme’, zapravo tih reformi uopće nije bilo. Dvije najvažnije odluke koje je ona dosad donijela samo su prepisane od drugih: budžet od prethodne, Milanoviće vlade, a reformski paket objavljen prošlog tjedna iz smjernica dostavljenih iz Bruxellesa.

 

Orešković je bio u pravu zato što je jedina prava reforma nove vlasti provedena na sasvim drugom planu, u sasvim drukčijem političkom polju. To je polje ideološke i kulturne hegemonije. E, tu poslovična fraza o prvih sto dana već ima smisla, tu je nova vlast zaista puno napravila i to zato što je jedino to i htjela napraviti. Uobičajena bajalica da su novim vlastodršcima prvi prioritet ‘reforme’, a da ideološki i kulturni rat, Kulturkampf, služi samo tome da prikrije ako te reforme podbace ili ih uopće ne bude – čista su laž. Zapravo je sasvim obratno. Ovaj ideološki i kulturni rat konačni je i jedini cilj novih vlastodržaca, a reforme su samo šareni ambalažni papirići koji skrivaju da je to tako. Ustvari, previše se i ne skriva. Kada su SDP-ovci kritizirali ovogodišnji državni budžet da je loš, iz HDZ-a su odgovorili, ne uzbuđujući se nimalo, da zaista nije dobar, ali da je prepisan od prethodne, njihove vlade. To je njima lanjski snijeg. Ali im zato iznuđeni odlazak intendanta riječkog kazalištaOlivera Frljića znači više od hrvatskog trgovinskog suficita s Njemačkom ili Velikom Britanijom, ako je takvo čudo uopće moguće zamisliti. Frljić je crvena krpa zato što je jedan od najvidljivijih boraca protiv fašizacije Hrvatske i zato što to baš tako naziva. A po istoj logici demonizira se i ostale – stvar je šira i može se nabrojiti već čitav niz ovakvih karikaturalnih primjera.

 

HDZ-u i njegovim još radikalnijim i retrogradnijim partnerima slađe je ukidanje neprofitnih medija nego dolazak neke bajoslovne strane investicije. Draže im je kadrovski očistiti HRT, ugušiti ‘La Voce del popolo’ i ‘Zarez’ nego prepoloviti državni dug. Milije im je prikazivanje Sedlarovog filma-krivotvorine o Jasenovcu na satu vjeronauka u državnim školama nego stvoriti efikasan model financiranja đačkog prometa itd. itd. Tako smo se, da ne duljim, u tri mjeseca i kraće probudili u temeljito izmijenjenoj zemlji, čemu su novi vlastodršci dali i osobni doprinos. Pa vidimo kako je među ministrima stvar prestiža imati što više djece, o obaveznom odlasku na nedjeljnu misu da ne govorimo. A neki od njih već su, bogami, izbacili i građansko ‘dobar dan’ i zamijenili ga bogougodnijim ‘hvaljen Isus’, iako čak i papa Bergoglio jednako rado koristi i jedno i drugo. Toga je više među HDZ-ovim funkcionarima, jer među Mostovim pretežu više tradicionalni, običajni vjernici, koji su manje skloni razmetljivostima. Ali to nije presudna razlika. I jedni i drugi drže se za isti štap ubrzane klerikalizacije najviše državne vlasti, na veliku radost Kaptola, jasno, iako tu ima razloga i za zabrinutost. Jer kako to da se braća u istoj vjeri ovako krvnički zakače oko baš svega čega se dotaknu. Ipak, indikativno je da oko jednog svađe nema.

 

Most je svakako nešto svjetonazorski umjereniji, pa bi trebalo očekivati i da ublažava radikalizme s HDZ-ove strane. Ali nije tako. On, istinabog, ne strši, nego se drži po strani i pušta da sadašnji ideološki i kulturni rat vodeHDZ-ovi komesari, uglavnom ministar kulture Zlatko Hasanbegović, preko kojeg ide glavnina ove konzervativne kontrarevolucije. Čovjek je vrlo efikasan, što se još više ističe u kontekstu potpune neefikasnosti i otromboljenosti ostalih ministarstava, pa su preko njegovog mesarskog panja osim Frljića i HRT-a prošli i Mirjana Rakić, spomenuti mediji i svi ostali. Jasno, ovo se nije dogodilo samo zato što je Hasanbegović vrijedan i poduzetan. Riječ je očito o dogovorenoj igri, pri čemu je HDZ uzeo pod svoje ovo, a Mostu i premijeru Oreškoviću su pripale ‘reforme’ do kojih Karamarkov blok ionako ne drži ništa. A i rezultati su takvi – ništa. Doduše, barem još neko vrijeme to neće izazvati najgore posljedice. Hrvatski ekonomski brod još nekako bordiža u brazdi smirene, iako ne i sasvim iskorijenjen krize u Evropi i svijetu, i najviše se zahvaljujući tome poslije dugog vremena strelica BDP-a okrenula prema gore, a državnog deficita prema dolje. Ali zato se socijalno raslojavanje dramatično nastavlja i već otkucava socijalna bomba, iako se većina političke klase pravi da to ne čuje. Tako je u potpunoj tišini prošao podatak da se broj multimilijunaša u Hrvatskoj umnožava istom brzinom kao u Kini, a to znači najbrže u svijetu.

 

Što to govori? Govori, razumije se, jako puno, koliko god se o tome puno šutjelo. Suprotno raširenom mišljenju, Kina je još relativno slabo razvijena zemlja (BDP po glavi stanovnika niži je nego hrvatski) i možda je ovakvo razmnožavanje bogataša cijena koju je razumno platiti. Ali u Hrvatskoj definitivno nije. Ako Kina ovako eruptivno ekonomski raste, a Hrvatska stagnira ili i pada, onda naši multimilijunaši jednostavno nisu rješenje problema, nego problem. Kakav? Pa kada bi to nekoga zanimalo, sigurno bi se došlo do toga da hrvatski kapitalisti trpaju profite u džepove ili ih ulažu u financijalizaciju, umjesto u nove proizvodnje i bolje plaće zaposlenih (zapravo prestanak potkradanja radnika). Eto, tu bi trebale reforme, ali njih nitko neće. Što od toga shvaćaju ‘reformatori’ iz Mosta? Ništa! Dobro, oni se izjašnjavaju za socijalnu pravednost i škrguću zubima na krupni kapital, ali za njih je socijalna pravednost nešto apstraktno, i ako nema korupcije, ako se uredno plaća porez i tako to, za njih je sve u redu. A ništa nije u redu. Već se godinama Praznici rada koriste za mrtvozorničko pobrojavanje loših ekonomskih i još lošijih socijalnih pokazatelja. Posljednjih godina najviše kroz podatke o masovnom odlivu preko granice radno najvitalnijeg stanovništva, o čemu je najviše volio plačljivo govoriti Tomislav Karamarko. I evo, sada imamo vladu s Karamarkom i Petrovom u njoj kao odlične jamce da će tako i ostati.

 

http://www.portalnovosti.com/prvomajski-jad