16.01.2017, 13:10h     admin     Novi plamen

Što je ljevica danas?

Ne vidim nikakav problem da kao ljudi koji imaju iste ili slične ciljeve, ne uspostavimo suradnju oko tih ciljeva

Što je ljevica danas?

Pogledamo li sva postjugoslavenska društva, a prije svega hrvatsko o kojem će ovdje biti riječi, u četvrtstoljetnoj perspektivi, shvatit ćemo kako su ona temeljno određena agresivnim nacionalizmom, sveprisutnim klerikalizmom, potpunom devastacijom proizvodne ekonomije i socijalnim kolapsom te prepuna govora mržnje i latentnog nasilja prema neistomišljenicima od strane nacionalističke desnice. Hrvatskom je kroz čitavo to vrijeme, na ovaj ili na onaj način vladao HDZ, uz dva intermezza socijaldemokratske vlasti u okviru širokih i ideološki raznorodnih koalicija, koje su trajale niti 8 godina. Drugim riječima, HDZ je bio na vlasti nekih 19 godina, a SDP niti 8. Pored ovih očiglednih činjenica stoji i ta da je SDP-ova vlast, kako s Račanom na čelu, tako i s Milanovićem, iznevjerila brojna očekivanja građana koji su očekivali dosljednu razgradnju hadezeove države i mitološkog državotvornog narativa i, općenito govoreći, dosljedan otpor nacionalizmu i klerikalizaciji te formiranje alternativne ekonomske politike.

Kad ovako posložimo čnjenice, oko kojih se svatko na ljevici vjerovatno slaže, jasno je da su frustracije građana netaknutih militantnim nacionalizmom ogromne. Čak i više od same stvarnosti, osjećali su realnu frustraciju zbog toga što su bili savršeno svjesni kako u mainstream politici nitko ne zastupa njihove interese, niti ustrajava na obrani njihovih svjetonazorskih vrijednosti i ideoloških odabira. Ili barem to ne čini dosljedno. Imajući u vidu da takvih građana nije bilo, niti jeste malo, očito je kako politička scena nije predstavljala vjeran odraz društva. Točnije, bila je znatno desnija, u odnosu na stvarnost, ali je na koncu ta činjenica stvorila i desnije društvo. To se dogodilo iz prostog razloga što nitko nije nudio uvjerljivu alternativu, niti obrazovao društvo. Time se nisu bavile političke stranke, nego rijetki pojedinci, nekolicina nevladinih udruga te par medija, izraslih uglavnom na tradicijama Feral Tribunea i Arkzina. Ilustracije radi, kad su splitske gradske vlasti odlučile podići spomenik Franji Tuđmanu na Rivi te zajedno s tim postaviti ogromni križ na Marjanu, nije se našao nitko u gradskom vijeću tko bi tome proturječio. Gradski vijećnici su jednoglasno izglasali te dvije odluke, zajedno sa glasovima SDP-a.

I sve se to događalo u Splitu, kojeg je Tuđmanova politika uništila u svakom pogledu, moralnom, ekonomskom i demografskom. S obzirom da je takav jednoglasan izbor poslao poruku kako svi Splićani podržavaju postavljanje ovih dvaju spomenika, zajedno sa grupom aktivista i intelektualaca formirao sam neovisnu listu za lokalne izbore i pokrenuo peticiju protiv postavljanja ovih spomenika. Rezultat je bio sljedeći: u nepuna dva tjedna, u atmosferi snažnog pritiska na nas, skupili smo preko pet tisuća potpisa potpore našoj ideji. Uvažavajući ovakav očiti nesrazmjer između činjeničnog stanja i političke volje svih vodećih stranaka, postavlja se pitanje zbog čega je i kako došlo do toga da je ogroman dio građana ostao nezastupljen. Odgovor se krije u atmosferi straha koja je proizvedena devedesetih godina i koju nitko nije razgradio, niti joj se suprostavio. Pitanje o tome zbog čega je SDP odbio to učiniti, zbog straha, oportunizma ili iskrenog uvjerenja u ispravnost tuđmanističkih mitova, na koncu je sasvim irelevantno pored činjenice da to jednostavno nije učinio.

Razočarani građani imali su tri vrste reakcija. Jedna i najmasovnija je bila ta da sa začepljenim nosom i u strahu od još gore situacije, nastave podržavati SDP, druga da trajno apstiniraju od izbora, čitaju Feral i dignu ruke od svega i treća, najmalobrojnija, da se angažiraju u javnom životu, bilo kroz aktivnosti u nevladinim udrugama, bilo kroz pokretanje marginalnih lijevih partija koje nisu uspjele postići nikakav značajan rezultat. Odgovor na pitanje zbog čega je taj rezultat izostao u devedesetim godinama, na primjeru SDU-a, ASH-a, SRP-a, te Ljevice Hrvatske početkom dvijetisućitih je prilično jasan. Vrijeme im nije išlo na ruku, jer su građani s jedne strane glasali za SDP, koji je barem imao nekakvu infrastrukturnu snagu, a s druge su toj stranci još uvijek, barem donekle vjerovali. Ovo je moment do kojeg se s ovom analizom vjerovatno mogu složiti svi ljudi s ljevice u današnjoj Hrvatskoj. No, sada dolazimo do momenta u kojem se viđenja razilaze, osim u onom da je SDP definitivno izgubio povjerenje značajnog dijela građana.

Prije osnivanja Nove ljevice pojavila se nekolicina stranaka koje su percipirane kao lijeve. To su Laburisti, ORAH i Radnička fronta. Tu ne ubrajam klerikalce iz MOST-a, opasne desne populiste s lijevom retorikom iz Živog zida i klasične pristojne građanske liberale iz stranke Pametno. Laburisti su se ograničili na sindikalna pitanja i nisu uopće bili antinacionalistička stranka. ORAH je imao dobre namjere, ali i posve pogrešnu viziju da je Hrvatska znatno civiliziranije i modernije društvo, no što jeste. Radnička fronta je, za razliku od prethodne dvije iskazala najviše razumijevanja za stvarno stanje društva, ali je nepokolebljivo odlučila držati se u prvom redu ekonomskih tema, smatrajući svjetonazorska pitanja liberalnim zamagljivanjem stvari, što se u posljednje vrijeme počelo ipak mijenjati. Ono što je svim ovim strankama zajedničko je to da nisu uspjele, neovisno o potencijalima ili kratkotrajnim iskoracima. Zanemarimo li sve druge motive zbog kojih je pojava Nove ljevice dočekana nevoljko na lijevoj sceni i ograničimo li se samo na ideološke i sadržajne zamjerke, doći ćemo do sljedećega: U brojnim zamjerkama da smo ekonomiju stavili na periferno mjesto i da je jedino ona bitna za određivanje prema tome da li je netko lijevo ili nije, iskazana su dva vrlo problematična momenta.

Jedan o tome da netko uzima sebi za pravo određivati tko se ima pravo doživljavati ljevicom, a tko ne, što je otprilike na razini da nacionalisti izdaju dozvole za domoljublje i hrvatstvo. Drugi se pak odnosi na to da se takvim, strogo ekonomskim pristupom, pokušava liječiti posljedice, umjesto uzroka. Prije nego se vratimo na ovo pitanje, razriješit ćemo dilemu o tome tko polaže pravo na ljevicu. Koliko god to netko želio, svatko je primarno onakav kakvim ga drugi, u ovom slučaju politički protivnici odrede, a ne onakav kakav bi sam sebe odredio. Drugim riječima, o tome tko predstavlja ljevicu, puno više će posvjedočiti reakcija desnice na njega, negoli što bi on sam to odredio. Odemo li korak dalje i postavimo ključno pitanje za razumijevanje ljevice u novonastalim okolnostima, a ono se odnosi na to da li je ona istinski subverzivna po sistem, dobit ćemo isti odgovor. Istinski je subverzivan onaj na kojeg sistem reagira histerično i u panici, što je nesumnjivo slučaj s pojavom Nove ljevice. Bez imalo pretenzija da zbog toga ikome, a najmanje nama dižem spomenik, neosporna je činjenica kako ovakav medijski doček i potpunu histeriju nije doživila nijedna stranka koja se pojavila prije nas, a to govori više od ičeg drugog.

Vratimo li se sada na pitanje programske usmjerenosti, osobno sam duboko uvjeren kako ne postoji način da se popravi ekonomsko i socijalno stanje u zemlji, bez da se razgradi nacionalističko-klerikalna država Tuđmanovog tipa. Izgradnja takve države i takvog društva je i stvorila ovakve ekonomske i društvene posljedice, a na koncu i atmosferu mržnje u društvu te tendenciju za uspostavom totalitarne vladavine desnice. Preciznije govoreći, dok se ne uklone nacionalistički državotvorni mitovi koji se održavaju atmosferom straha i agresijom prema svim vrstama manjina i neistomišljenika, o čemu najbolje svjedoči splitski slučaj spomenika Tuđmanu, neće se moći ukloniti niti socijalni problemi društva. Iz prostog razloga jer je ono strukturalno izgrađeno na nejednakostima i privilegijama određenih skupina i institucija.

Čak je i potpunim laicima jasno kako su razne braniteljske udruge definitivno iznad zakona, u što nas je uvjerio slučaj Savska, što je uostalom Karamarko eksplicitno izjavio, zbog čega se na njih odbijaju primijeniti zakone ove zemlje. Ovo je jednostavna činjenica koja nema nikakve veze s bilo čijim ideološkim preferencijama. Jednako kao što je očigledna činjenica ta da Katolička crkva kao institucija također ima privilegiran položaj u društvu i državi, kojeg umnogome koristi za agitiranje za suspenziju prava brojnim skupinama stanovništva, od ljudi istospolne orijentacije, preko žena koje su se odlučile na pobačaj, do djece koja ne pohađaju vjeronauk pa čak i građana koji poštuju antifašističku baštinu. U isto je vrijeme veći dio onih ljudi, koji poput Tomislava Horvatinčića besramno atakiraju na javne prostore, također stekao tu privilegiju da odjednom budu tretirani kao ekonomski vizionari. Sve ovo navodim iz razloga što borba za pravednije društvo ne može početi nikako drugačije, doli uklanjanjem korijena nepravdi. Stoga je posve nejasno zbog čega se onda netko tko ovako razumije stvari smatra liberalom?

No, unatoč svemu ovdje navedenom, ne vidim nikakav problem da kao ljudi koji imaju iste ili slične ciljeve, ne uspostavimo suradnju oko tih ciljeva, budući da očito zajedno pokrivamo sve teme kojima bi se moderna ljevica trebala baviti.

http://www.noviplamen.net/glavna/sto-je-ljevica-danas