Predavanja/Debate

 

Petak, 09.09.

21:00 (Trg Ivana Pavla II):

„Novinarstvo kao javno dobro ili korporativno zlo“;
okrugli stol; sudjeluju: Maja Sever, Goran Borković, Đurđica Klancir; moderator: Emir Imamović Pirke

Malo je profesija na koje je, poput novinarstva, toliko utjecao koktel tehnološkog napretka, društvenomrežne opće ovisnosti, utrke za profitom nakladnika i ojačane industrije oglašavanja. Novine, kao i drugi mediji, sve manje, ako ikako, žive od prodaje vlastitog sadržaja, dok se uspjeh jednog medija ne mjeri kvalitetom onoga što nudi publici, već, manjim dijelom, tiražom ili kliktabilnošću, a daleko većim brojem komercijalnih oglasa kojima novinarski radovi dođu kao neophodan prijelaz s reklame za uloške s krilcima na onu za zimske gume. Kako u tom okviru održati dignitet profesije, vlastitu neovisnost i, u konačnici, baviti se onim što novinarstvo jeste, a ne onim što se danas u većini – i uvijek lažno – predstavlja kao novinarstvo? Odgovor je: teško, ali se može. O tome će govoriti sudionici i sudionice programa kojeg, na žalost, posvećujemo dragom, prerano preminulom kolegi Vladimiru Matijaniću.

 

22:00 (Trg Ivana Pavla II):

„Bog, krv i tlo“;
predavanje: dr. Branka Sekulića

Kada etnonacionalni mitovi prodru u strukture religijske institucije, te one prihvate tu vrst narativa kao sastavni dio svojeg poslanja, tada zajednica vjernika započinje proces ideološke preobrazbe koji na prostorima bivše Jugoslavije (ali i u nekim drugim dijelovima svijeta), prepoznajemo kao fenomen kojeg Sekulić naziva etnoreligijantstvom. Sukladno tomu, religijski korpus inficiran ovim fenomenom i dalje zadržava utisak kako se tu radi o okupljanju ljudi na vjerskim osnovama, dok se u stvarnosti ono odvija primarno u skladu s etnonacionalističkim postulatima. Što je točno etnoreligijantstvo, na koji način ono funkcionira i zašto je nemoguće adekvatno razumjeti odnos etnonacionalizma i religije na prostoru bivše Jugoslavije van ovog okvira, čut ćemo u predavanju pod nazivom „Bog, krv i tlo.“

 

Subota, 10.09.

20:00 (Trg Ivana Pavla II):

„Koliko će se Jugoslavija raspadati?“;
predavanje dr. Latinke Perović (Zoom)

„Ja mislim da se jugoslavenski narodi nisu odjednom iznebuha počeli klati kao žuti mravi. Te 1972., odnosno 1971. godine s Karađorđevom, napravljen je jedan brutalan zaokret Partije od pokušaja demokratizacije i liberalizacije. Društvo se vratilo na 1952. godinu, na Partiju kao stožer vlasti i poretka, sa snažnom osobnom ulogom Josipa Broza Tita. To što se početkom sedamdesetih godina dogodio najprije obračun s hrvatskim proljećarima i slovenskim reformistima oko Stane Kavčiča, što se napravila temeljita čistka 1972. u Srbiji, što su tim čistkama bile, naravno u nešto manjoj mjeri, zahvaćene i ostale republike, sve to je, prema mom mišljenju, pripremilo kasniji ishod. Jer ljudi koji su sklonjeni 1971. i 1972. bili su ljudi dijaloga, kompromisa i sporazumijevanja. Ne vjerujem da bi jedan Tripalo, Stane Kavčič ili Marko Nikezić u kritičnim trenucima devedesete godine izabrali rat kao rješenje i silu kao sredstvo uređenja međusobnih odnosa“, rekla je srbijanska povjesničarka i političarka, Latinka Perović, u intervjuu za „Večernji list“ 2021. godine. Zbog nekoga kao što je dr. Perović vrijedi napraviti i veći kompromis nego što smo mi: pristali smo, naime, na ono što smo i u pandemijskim jesenima izbjegavali; na nastup preko Zooma, jer nije važno odakle govori dr. Latinka Perović. Važno ju je, uvijek i na bilo koji način, čuti. 

 

21:00 (Trg Ivana Pavla II):

„Migracije: je li bijeg novo normalno?“;
okrugli stol; sudjeluju: Ramiz Huremagić, Stanko Perica, Saša Šegrt i Ivana Radević; moderator: Emir Imamović Pirke

Ako je, a jest, od 1960. do 2000. godine registrirano 40 milijuna ekonomskih migranata, kako smo, zaboga, došli do toga da vjerujemo da će 10 ili 20 posto manje njih pokvariti sve što su njihovi prethodnici pomogli izgraditi? Tražeći odgovor na to pitanje možda shvatimo nešto  važnije: migracije, one masovne, nisu nikakav incident, nego neizbježan proces izazvan grotesknim razlikama između bogatih i siromašnih zemalja, akumulacijom dijaspora koje se po defaultu uvećavaju, klimatskim promjenama zbog kojih će život u nekim dijelovima svijeta postati nemoguć, pandemijama koje je pametnije dočekati tamo gdje je zdravstvo javno i dostupno, umjesto tamo gdje se, kao što je bio slučaj u Indiji, u samoizolaciju ide na drvo! Sve to, naravno, ne znači da ne govorimo o velikom problemu, točnije nizu njih, samo što niti jedan – sigurnosni, ekonomski, humanistički, kulturološki... – nije vezan s rasizmom i ksenofobijom kojima smo pratili tuđu muku, užasavajuće sličnu onoj koju smo prolazili, i izgleda već zaboravili, prije tek tridesetak godina.