22.08.2014, 20:37h     Emir Imamović Pirke     FALIŠ

Drugi FALIŠ: pripreme za daleko sutra

Problem bi mogli nazvati organizacijskim i bilo kome izvan kruga nas što pripremamo FALIŠ nebitnim, samo da nije prokleto ilustrativan; da o nama i našem vremenu, o mjestu radnje i povodu za jednu od tema ovogodišnjeg Festivala alternative i ljevice, ne govori sve što treba reći i znati.

Opet smo, kao i prošle godine, od nekoliko tvrtki zatražili ponudu za majice s logom Festivala. Bile su one, te ponude, ovakve ili onakve, manje ili više povoljne, ali su sve te dostupne majice, obične pamučne majice kratkih rukava, proizvedene u nekoj od neoliberalnih ispostava kapitalističkog raja. U isto vrijeme, pripremali smo plakate i druge materijale, posvećene šibenskoj „Reviji“, jednoj od najpoznatijih tekstilnih tvrtki na daleko širem području od Hrvatske. Pogoni „Revije“, nekada moderni, danas su prazni. Istina, strojevi su još tamo, tragovi života kao da govore da je proizvodnja prestala jučer... Ali nije. Već više od desetljeća gotovo tri stotine radnica, vrhunskih poznavateljica procesa proizvodnje, je bez posla i plaće. Preko tisuću članova njihovih obitelji nema onih prihoda koje su imali za života „Revije“. Da li bi, da se upitamo konačno, one mogle napraviti nešto majica za nas? Odgovor je: naravno i to u pauzi. I? I ništa: sav njihov trud, sve njihovo znanje, sva ta emancipacija koja je pratila, uz ostale, razvoj tekstilne industrije kao dominantno ženske, nestali su pred naletom takozvanog slobodnog tržišta. Slobodnog tamo gdje postoji mogućnost izrabljivanja, zatim tamo gdje ne postoji mogućnost zaštite domaće proizvodnje i ograničenog, itekako ograničenog u onim dijelovima svijeta u kojima su sjedišta multinacionalnih korporacija, u kojima se dnevno na prirodne sokove troši više nego na tisuće, desetine tisuća radnika u neposrednoj proizvodnji.

Zbog toga, zbog takvog svijeta nastavljamo sa FALIŠ-em. I zbog...

„Ljevica ima ispravnu ideju kada pričamo o tome šta fali kapitalizmu. Ali, dok ne stvorimo okolnosti za smjenu sadašnjih tokova moći, ekonomske moći, koje je kapitalizam stvorio, sve što mi možemo da ponudimo poslije pada je demontaža čovječanstva ovakvog kakvog poznajemo. I moramo biti iskreni što se ovoga tiče. U svakom slučaju, kapitalizam koji je u silaznoj putanji, kao što je bio slučaj tridesetih, je onaj koji ne potiče ljude da zamisle bolje društvo. Ovaj tip kapitalizma tjera ljude da se okrenu jedan protiv drugoga. Jedini kojima je to u interesu, jedini koji profitiraju tokom kolapsa kapitalizma su nacisti, kao što vidimo u Grčkoj sada... Kapitalizam koji se raslojava rezultirat će novim Goebelsom, kao i Hitlerom, i ništa bolje od toga...“, kazao je grčki ekonomist i socijalist, Yanis Varoufakis.

„Pa što sada treba da uradimo? Mainstream liberali nam govore da se moramo ujediniti iza svih liberalno-demokratskih agendi kulturne tolerancije kada su osnovne demokratske vrijednosti ugrožene i moramo spasiti što se spasiti može i ostaviti postrani snove o radikalnijoj društvenoj transformaciji. Rečeno nam je da je naš zadatak jasan: moramo birati između liberalne slobode i fundamentalističke represije... Problem je što je prije dugo vremena jedan takav pojednostavljeni liberalni univerzalizam izgubio nevinost. Sukob između liberalne popustljivosti i fundamentalizma je u konačnici lažni sukob - začarani krug dva pola koji proizvode i nadilaze jedan drugi.Ono što je Max Horkheimer 1930-ih godina govorio o fašizmu i kapitalizmu (da oni koji ne žele kritički govoriti o kapitalizmu, trebali bi šutjeti o fašizmu) trebalo bi se primijeniti na današnji fundamentalizam: oni koji ne žele kritički govoriti o liberalnoj demokraciji, trebali bi šutjeti o vjerskom fundamentalizmu...“, napisao je prije nekoliko mjeseci Slavoj Žižek.

Da, ne možemo šutjeti o kapitalizmu, a govoriti o fašizmu, niti možemo slijepo vjerovati u potrošene koncepte takozvane liberalne demokracije, a zgražati se nad vjerskim fundamentalizmom. Uvijek, u svojoj krajnjoj, disfunkcionalnoj fazi, prvo rađa drugo. Zato se, uz ostalo, ove godine bavimo i religijom i religijskim institucijama, koje su najčešće posljednje uporište svakog oblika konzervativizma i središnja mjesta otpora promjenama, ma koliko one mogle biti na bolje. Najčešće, da ponovimo, no ne i uvijek. Zato je s nama, na FALIŠ-u i u Šibeniku, Teresa Forcades, benediktinka iz Barcelone, čiji su stavovi radikalni točno onoliko koliko je radikalna borba protiv svijeta u kojem treba ukloniti tristotinjak šibenskih radnica, da bi umjesto njih, u ropskim uvjetima, negdje tamo, u Aziji, radili veći nesretnici, a profit, bio veći i veći i veći...

Mi ćemo, možda, još nekoliko desetljeća, kako je kazao Žižek, živjeti u kapitalizmu. No, jednog dana više nećemo. Dok ga ispraćamo na sporom putu u propast, najbolje što možemo učiniti jest da se pripremimo za dan poslije. Ne učinimo li to mi, učinit će, kako piše Varoufakis, novi Goebelsi i Hitleri. A to je, znamo, iskustva nam nisu nimalo ugodna, najveća moguća cijena koju će platiti oni što misle da je šutnja zlato. Mi ne mislimo. Ni vi. Vidjeli smo to prošle, naše i Vaše prve godine, na još jednom mjestu za jednu borbu. U Šibeniku.