29.11.2014, 14:01h     Teresa Forcades i Vila     Fališ

ETIKA I KAPITALIZAM

Predavanje održano na FALIŠ-u (06. 09. 2014., Mala loža)

U svome istupu nastojim izvršiti etičku kritiku kapitalizma, podijeljenu u tri dijela:

 

1. lažnost kapitalističke slobode
2. kritika težnje najvećoj ekonomskoj koristi
3. marksistička kritika viška vrijednosti i eksploatacije radnika

 

Prije no što počnem s kritikom, želim nešto razjasniti.

Odmah na početku želim razjasniti da koliko god se, zbog razloga koje ću iznijeti u nastavku, protivila kapitalizmu kao društveno-ekonomskom sustavu, ne protivim se privatnoj inicijativi, ni pozivu „privrednik“, ni tvrtkama ni poduzetnicima. Ono što smatram pogrešnim jest etika kapitalističkog poduzetništva, ne poduzetništvo općenito, ni poslovanje, ni tržište, ni privatna inicijativa. Dolazim iz kršćanske tradicije. Ta tradicija smatra da smo mi ljudi stvoreni na Božju sliku i da posjedujemo osobno dostojanstvo koje znači razvijanje vlastitih talenata na ovome svijetu, prema vlastitim pravilima. Ja sam antikapitalistica, ali moje idealno društvo nema veze s društvom koje bi kontrolirala bilo kakva vrsta centralnog komiteta. Ne želim da mi nekakvi centralni komitet govori što moram raditi. Želim društvo u kojem će svi biti potpuno slobodni činiti što im odgovara, a to se naravno odnosi i na privatni život, ali i na javno okruženje, radno okruženje. Bog je svakome dao posebne talente i nitko do li svatko osobno ne smije preuzeti odgovornost za njihov razvoj na ovome svijetu. Taj pojam rada kao „osobnog razvoja“ povezan je s pojmom dostojanstva osobe. Rad nije jedna vrsta ropstva ili nameta koji moramo plaćati kako bismo na kraju mjeseca dobili plaću. To je zadaća koja nas ostvaruje kao osobe, čini nas su-stvaraocima, Božjim suradnicima u Stvaranju koje nije dovršeno i potrebno mu je naše sudjelovanje. Uljepšati svijet, učiniti ga ugodnijim mjestom, pokazati njegove tehničke mogućnosti, istražiti ga – sve to čini dio našega ostvarenja kao ljudi i neodvojivo je od našega dostojanstva.

Ja sam redovnica, benediktinka. U mom samostanu – kao i u svim samostanima benediktinaca, kako u ženskima, tako i u muškima – vodimo se pravilnikom koji je poznat pod imenom Regula svetog Benedikta. Što kaže ta Regula? Kaže li možda da mi redovnice moramo živjeti od rente? Ne! Kaže da radimo kako bismo zaradile za život. Ora et labora. I čime se moramo baviti? Kaže da sadimo krumpire. To već činimo. I salatu. I to činimo. Ali kaže i da možemo imati kakvu obrtničku radionicu. U mome samostanu imamo keramičku radionicu. Izrađujemo keramiku i zatim je prodajemo u malenoj trgovini u samome samostanu. Također primamo narudžbe i prodajemo preko Interneta. Mi smo dakle poduzetnice. Imamo obiteljsko poduzeće u kojemu surađujemo sve mi redovnice. Regula svetog Benedikta potječe iz VI. stoljeća, iz razdoblja davno prije pojave kapitalizma, ali u njoj se spominje privatna inicijativa i spominje se poslovanje. Na primjer, sveti Benedikt upozorava redovnike da paze da ne prodaju svoje proizvode po preniskim cijenama, jer mogli bi predstavljati nelojalnu konkurenciju i srušiti tržište. Dakle, prema gledištu svetog Benedikta postoji tržište, postoji novac, postoji kupoprodaja i postoji privatna inicijativa... ali nema kapitalizma. Za mene je to temeljna razlika. Mislim da se jedna zemlja, koja god to bila – a Katalonija je tu vrlo dobar primjer – ne može održati, nema budućnosti, bez privatne inicijative: mi ljudi imamo različite talente i njih se ne može ni gušiti ni kontrolirati, mora ih se osnažiti na način da se svatko osjeti slobodnim izražavati ih prema svome nahođenju i poduzeti inicijativu.

Sad kad sam ovo razjasnila, prijeći ću na tri točke moje etičke kritike kapitalističkog sustava.

 

1. Lažnost kapitalističke slobode

O kapitalizmu se običava govoriti kao o društveno-ekonomskom sustavu koji najviše voli i brani temeljnu ljudsku vrijednost slobode. Govori se kao da stvari stoje ovako (ja ne mislim da je tome tako, ali to ću iznijeti u nastavku kako bih kritiku izvršila kasnije): kaže se da u raspravi o politici postoje dvije bitne ljudske vrijednosti, a to su sloboda i jednakost; idealno bi bilo kad bismo se mogli politički i ekonomski organizirati na način da obje vrijednosti – kako sloboda tako i jednakost – budu osnažene što je više moguće, ali nažalost – kažu nam – to je nemoguće. Nemoguće je istovremeno u potpunosti osnažiti temeljne vrijednosti slobode i jednakosti. Valja odabrati koja će od te dvije vrijednosti biti žrtvovana, ne u potpunosti, ali djelomično da. Iz te pretpostavke – koju navodim, ali ne prihvaćam – proizlazi sljedeća dihotomija:

- moguć je društveno-ekonomski sustav koji, s obzirom da nije moguće da istovremeno postoje i najveća moguća sloboda i najveća moguća jednakost, bira čuvati najveću moguću slobodu i djelomično žrtvovati jednakost; taj bi sustav bio kapitalizam

- moguć je drugi društveno-ekonomski sustav koji, s obzirom da nije moguće da istovremeno postoje najveća moguća sloboda i najveća moguća jednakost, bira čuvati najveću moguću jednakost i djelomično žrtvovati slobodu; taj bi sustav bio socijalizam ili komunizam.

Smatram da je ta pretpostavka lažna jer odvaja slobodu od jednakosti, a te se vrijednosti ne može odvajati. Nema istinske slobode bez jednakosti i nema istinske jednakosti bez slobode. Kad bi kapitalizam bio predvodnik slobode, ja bih bila kapitalistica, jer za mene je sloboda vrijednost koju se ne može dovoditi u pitanje. Ja želim sustav koji će slobodu dovesti do krajnjih granica. Slobodu svih ljudi, a ne nekolicine. Kapitalizam to ne čini. Stoga je prva točka moje etičke kritike kapitalizma „lažnost kapitalističke slobode“. Razvit ću je u dva smjera: jednom više teoretskom i jednom više praktičnom, s konkretnim primjerima. 

Teoretski dio: postoji definicija slobode koju smo u nekom času možda koristili svi i koja bi nam se mogla činiti dovoljno razumnom. Glasi ovako: „moja sloboda prestaje gdje tvoja počinje“. Jasno je da ta definicija ističe potrebu poštivanja druge osobe, ali ona u sebi implicira nešto vrlo opasno: ako moja sloboda prestaje gdje tvoja počinje, u slučaju da ja poželim proširiti granice svoje slobode, ti ćeš morati suziti ili barem premjestiti svoje. To je teritorijalna, kompetitivna ideja slobode. Ideja slobode koja nas međusobno čini rivalima. Je li u povijesti postojao neki drugi način govorenja o slobodi? Jasno je da kršćanska tradicija o slobodi govori na drukčiji način, ali sada ne želim citirati kršćansku, već anarhističku tradiciju. Anarhistička tradicija poznaje slavnu rečenicu koja glasi: „Ja neću biti slobodna dok svi ne budemo slobodni“. Ah! Ta je ideja slobode već nešto drukčija. Doista, potpuno je različita od teritorijalne/kompetitivne ideje tipične za kapitalizam. Prema anarhističkoj tradiciji, moja i tvoja sloboda se ne nadmeću, već jedna drugu osnažuju i ja bez tebe ne mogu zamisliti svoju slobodu. Umjesto nadmetanja, sinergija i suradnja. Malo drukčije, zar ne?

Postoji još jedna ideja slobode koju bih voljela istaknuti. Rosa Luxemburg, osnivačica njemačke komunističke partije, govorila je: „Sloboda je uvijek sloboda onoga tko misli drukčije“. To jest, moja se sloboda mjeri mojom sposobnošću da prihvatim onoga tko ne misli kao ja. Zanimljivo! Svijet i društvo, oblik suživota koji proizlaze iz ovih definicija i poimanja slobode mnogo su drukčiji.

Prelazim na praktični dio. Od početka industrijalizacije, kapitalistički sustav nije bio obilježen nedostatkom regulacije od strane države – što u teoriji brane kapitalistički teoretičari – već jednom osobitom vrstom regulacije: regulacijom i zakonima koji idu na ruku ekonomskim interesima manjine nauštrb potreba većine. U praksi se kapitalizam kakav poznajemo temeljio na slizanosti ekonomske i političke moći, bolje rečeno, na dominaciji ekonomske moći nad političkom moći. Već se na početku industrijalizacije proživjelo ono što se naziva „protekcionističkom fazom“ kapitalističkog razvoja. U toj su fazi donošeni zakoni koji su išli na ruku određenim industrijalcima (npr. industriji pamuka ili ugljena), na carinama su se nametale takse s ciljem sprečavanja nezgodne konkurencije određenim proizvodima, koristilo se političku moć kako bi se štitilo interese određenih industrijalaca, govoreći da se dobro zemlje poistovjećuje s tim interesima. Ah, je li? A što se za to vrijeme zbivalo s radnicima i radnicama? Kakvo im je bilo radno vrijeme? Jesu li imali plaćeni odmor? Jesu li imali zaštitu na radnom mjestu? Jesu li imali zdravstveno osiguranje? Što bi se dogodilo kad bi doživjeli nesreću? Je li bio dozvoljen dječji rad? I pod kojim uvjetima? Je li bilo dozvole za porodiljni dopust...?

Zašto sve to nije bilo regulirano? Zašto se nije smatralo da su sve to „opći interesi“ zemlje, a s druge strane obrana privatne koristi malobrojnih industrijalaca jest bila regulirana i smatrala se „općim interesom“? Zašto su represivne snage države djelovale protiv radnika koji su tražili bolje uvjete rada? Jesu li to bile snage države, to jest, svih ljudi...? Ili su to ipak bile – i još jesu – represivne snage povlaštene manjine usmjerene protiv većine koja pati? Sve se to regulira zakonima i pravilnicima koji kažnjavaju određena djela i osobe i štite, čak i potpomažu druge. Nije istina da kapitalizam ne regulira. Nije istina da je „slobodan“. Kapitalizam regulira, i to strogo. Ali regulira na osobit način: način koji ide na ruku ekonomskim interesima nekolicine na štetu potreba većine. 

Navela sam primjer iz početaka kapitalizma; sada ću navesti primjer iz sadašnjosti.

Godine 2009. proglašena je pandemija gripe A šeste razine, što znači razinu najveće uzbune. Rečeno je da je stanje izuzetno teško i govorilo se o mogućnosti da se mrtvi broje u milijunima. Rečeno je da je prijeko potrebno cijepiti čitavu svjetsku populaciju. Kao što mnogi od vas znaju, ja se nisam slagala s proglašenjem pandemije šeste razine jer mi se – nakon što sam pomno proučila slučaj – činilo da nema znanstvene baze za proglašenje pandemije, jer ne samo da gripa A nije bila opasnija od gripe koja se javlja svake godine, nego je bila čak i bezopasnija. Ali sada ne želim govoriti o znanstvenim aspektima toga slučaja, nego o političkim. Želim se staviti u poziciju autoriteta iz vlasti i regulatornih agencija (poput WHO-a, Svjetske zdravstvene organizacije), koji su doista smatrali da je uzbuna na najvišem stupnju i da je opasnost od svjetske tragedije stvarna. No dobro, pitanje je, zašto su te vlade i te svjetske agencije isključivi patent za komercijalizaciju pandemijskih cjepiva za gripu A udijelile četirima farmaceutskim kompanijama? Ako je slučaj bio tako težak (najteži) kao što su govorili, zašto nisu natjerali sve laboratorije u zemlji da brzo proizvedu cjepivo? Možda ćete se sjetiti da su vijesti nekoliko tjedana govorile da možda neće biti cjepiva za sve: zdravstveni alarm zvoni najglasnije, cjepivo postoji, a mi ćemo ugroziti živote milijuna ljudi jer ne želimo naštetiti komercijalnim interesima četiriju privatnih kompanija?

Kakva je to vrsta političke moći? Kakvim interesima služi?

Ali to nije sve. Te su kompanije, koristeći što imaju isključivi patent, povećale cijenu cjepiva za pandemiju. Zašto su vlade to dopustile? Zašto su djelovale da spriječe mogućnost proizvodnje generičkog cjepiva, a nisu djelovale da spriječe ugrožavanje života milijuna ljudi? Branili su privatne interese četiriju proizvođača, a nisu djelovali u korist potreba većine.

Ali to još nije sve. Kako su imale ekskluzivu na patent i nisu uspijevale proizvesti cjepivo za čitavo svjetsko stanovništvo, te su četiri farmaceutske kompanije promijenile sastav cjepiva: smanjile su količinu antigena (što je dio koji je najskuplje proizvesti) i povećale udio ađuvanta (pomoćnog sredstva). Kako je to bila novost, zatražile su od vlada da potpišu klauzulu koja kaže da se, u slučaju da cjepivo izazove nepredviđene nuspojave, farmaceutske kompanije oslobađa svake odgovornosti. S iznimkom jedino Poljske, vlade su je potpisale. Vjeruje li još netko da kapitalizam ne regulira? Gdje je kapitalistička „sloboda“? Gdje je rizik kapitalističkog poduzetnika? Gdje je osjećaj odgovornosti? Sve to postoji samo u teoriji. U praksi: živjela regulacija kako bi se zaštitilo vlastite interese i spriječilo da većina stanovništva brani svoja prava!

To je ono što želim reći kad govorim o „lažnosti kapitalističke slobode“: naravno da u kapitalizmu postoje zakoni koji reguliraju tržište i oni su oduvijek postojali kako bi branili interese najbogatije manjine.

 

2. Kritika težnje najvećoj ekonomskoj koristi

Kapitalistički sustav smatra da je najbolji način poticanja produktivnosti i ekonomske aktivnosti jedne zemlje osokoliti svaku osobu da teži svojoj najvećoj ekonomskoj koristi. Čini se jasnim da svi žele da rad koji obavljaju bude dovoljan da mogu zaraditi za dostojan život. To mi se čini savršeno valjanom, dobrom i shvatljivom težnjom. Brinuti da tvoje poduzeće posluje sa zaradom smatram osnovnom odgovornošću svakoga poduzetnika. No, jedna je stvar „nastojati ostvariti zaradu“ (umjesto gubitka) a druga, mnogo drukčija, „nastojati ostvariti najveću korist“. Ostvariti najveću korist znači da, vidi li kapitalistički poduzetnik priliku da zaradi više novca, mora učiniti sve što je u njegovoj moći da je uspije iskoristiti. „Ostvariti najveću korist“ potiče osobinu koju mi ljudi svakako posjedujemo, a zove se „pohlepa“. Istina je da svi imamo priliku ponašati se pohlepno i žudjeti nagomilati sve više i više novca, ali jedna je stvar priznati da ta težnja gomilanju postoji, a druga, mnogo drukčija, podići čitavi društveno-politički sustav usmjeren na njeno poticanje, na njeno osnaživanje, na stalan rast broja ljudi kojima je pohlepa glavna motivacija za rad. Ja vjerujem da većini ljudi gomilanje novca nije prvenstveni cilj njihove djelatnosti. Vjerujem da – nakon što se uspije zadovoljiti osnovne potrebe – postoje druge vrijednosti koje su za većinu ljudi mnogo važnije od „najveće ekonomske koristi“. Na primjer: priznanje drugih ljudi. Poduzetnicu može motivirati to da napravi proizvod koji će ljude učiniti zadovoljnima, ali ne zato što će tako prodati više, već zato što voli misliti i osjećati da svojim radom uveseljava ljudima živote. Drugu može motivirati to što je korisna: stvaranje jednog korisnog proizvoda može dovesti do veće ekonomske koristi, ali i ne mora. Na primjer: ljudi bi bili vrlo zadovoljni i bilo bi vrlo korisno da se printeri ne kvare nakon što otisnu manje-više 10.000 listova. To bi bilo vrlo korisno i jako bi razveselilo ljude. Ali ako printeri otisnu više od 10.000 listova a da se ne pokvare, tvrtke koje ih prodaju poslovat će lošije jer neće ih prodati tako mnogo. Zamislimo da otisnu 20.000, a ne 10.000 listova prije no što se pokvare: printeri bi trajali dvostruko dulje i prodaja bi se (pod jednakim uvjetima) prepolovila. S ovim primjerom dolazimo do teme koju smatram ključnom za kritiku kapitalističkog sustava s etičkog gledišta: teme programirane potrošnosti. Danas kapitalističke tvrtke proizvode stvari ne s ciljem da budu što bolje moguće, već kako bi se pokvarile što prije to bolje, tako da kupac mora kupiti novi proizvod. Programirana potrošnost stvaran je problem i jedna je od glavnih krivaca za brda otpadaka koji se gomilaju toliko brzo i u tolikim količinama da su višestruko premašili sposobnost prirode da upije i reciklira te ostatke. Je li to sustav racionalne proizvodnje? Praviti loše stvari kako bi se pokvarile i tako zaraditi više novca? Je li to najbolji način da se potakne ekonomska aktivnost jedne zemlje?

Osim želje da se zadovolji ljude ili želje da se sebi priušti zadovoljstvo – koja nije nepomirljiva s javnim priznanjem – što znači da tvoja tvrtka pravi koristan i dobar proizvod, postoje mnoge druge moguće motivacije za nekapitalističkog poduzetnika. Na primjer, proširiti pionirski proizvod koji si izumio ti ili ga je izumio blizak prijatelj ili netko za koga misliš da ga vrijedi truda promovirati. Izražavati vlastitu kreativnost ili pomoći nekoj drugoj osobi da to učini nije u sukobu sa stjecanjem koristi i vođenjem održivog poduzeća, ali jest u sukobu sa shvaćanjem da je vlastita tvrtka isključivo ili u prvom redu izvor zarade. Kapitalizam ne potiče kreativnost već je guši. Iz prve ruke poznajem primjer farmaceutskih kompanija, koje proživljavaju veliku krizu inovativnosti jer multimilijunske zarade pretpostavljaju služenju bolesnim osobama.

Kako sa strogo etičkog, tako i s praktičnog gledišta, čini mi se jasnim da kapitalizam nije najbolji sustav društveno-ekonomske organizacije: sa strogo etičkog gledišta zato što potiče mane (pohlepu) umjesto da potiče vrline (npr. želju da se bude koristan svojim sugrađanima, želju da im se čini dobro); s praktičnog gledišta zato što je doveo do fenomena programirane potrošnosti, koji je danas tako raširen da nam je gotovo normalno da stvari danas „ne traju kao prije“, da se ranije pokvare i da su najgore kvalitete. Je li to napredak?

A da ne govorimo o cestama ili javnim ili privatnim radovima koji se namjerno izvode loše kako bi se izvukla dodatna ekonomska korist kad ih treba popraviti ili ponovo napraviti. U Kataloniji imamo primjer poprečne prometne arterije: kad je izrađen njen nacrt, već se znalo da dvije trake neće biti dovoljne da prime predviđeni promet. Unatoč tome, napravljene su samo dvije umjesto četiri koje su bile potrebne. Nekoliko godina kasnije – i nakon što se dogodio niz nesreća sa smrtnim posljedicama zbog pretjecanja po traci u suprotnom smjeru – odlučeno je ponovo izvesti radove i proširiti prometnicu na četiri trake koje su trebale biti sagrađene odmah. Ako se teži najvećoj ekonomskoj koristi, i inženjeri koji su napravili nacrt s dvije trake i kasnije ih morali proširiti, i građevinska kompanija zaradili su novac. Etički je ovo prezira vrijedno.

Kad sam o temi najveće ekonomske koristi govorila s prijateljem ekonomistom, on mi je rekao da ona više nije u modi, jer danas se više ne govori o „najvećoj ekonomskoj koristi“. Razlog je praktične naravi: kako se na kraju godine u jednoj tvrtci, kad se zbraja bilanca, zna je li postignuta „najveća ekonomska korist“? Na primjer, velika kapitalistička multinacionalna kompanija koja ima stotine dioničara. Ti dioničari na kraju godine imaju pravo od upravitelja kompanije tražiti da im pokaže da je za njihove dionice osigurao „najveću ekonomsku korist“. Ali, kako se to može znati, je li bilo tako ili ne?

Kako bi se moglo ocijeniti je li cilj kompanije ostvaren ili ne, umjesto „najveće moguće koristi“ danas se u kapitalističkom okruženju govori o odgovarajućem konceptu koji se naziva „trošak prilike“. Kako se mjeri taj „trošak prilike“? Dioničar ima pravo od upravitelja kompanije tražiti da mu na kraju godine pokaže da je korist koju su mu donijele njegove dionice jednaka ili veća od one koju bi stekao da kompanija, umjesto da sjedište ili tvornice ima, na primjer, u Šibeniku, ima u zemlji gdje su troškovi rada niži, to jest, u zemlji gdje su radnička prava manja, a zaštita okoliša slabija: gdje radnici imaju dulje radno vrijeme za manju plaću, nemaju plaćeni dopust, nemaju zdravstveno osiguranje, nemaju porodiljni dopust... ondje gdje je dozvoljen dječji rad pod izrabljivačkim uvjetima; gdje se otpad prolijeva u okoliš bez kontrole. „Trošak prilike“ rađa perverzno nadmetaje u snižavanju radničkih prava: neće sve kompanije otići u Vijetnam (ili u zemlju gdje su troškovi proizvodnje još niži), jer ako su klijenti Hrvati, njihovi proizvodi mogu u odnosu na proizvodnju na teritoriju Hrvatske poskupjeti zbog troškova prijevoza iz Vijetnama. Ali ideja glasi ovako: ako se pokaže da je isplativije preseliti tvrtku u Vijetnam, to i treba učiniti, ne uzimajući ništa drugo u obzir, ne obazirući se, na primjer, na to da se radi o tvrtci koja donosi dobit svojim dioničarima i koja zapošljava; na to da je u Vijetnamu (ili kojoj već zemlji) na vlasti diktatura koja ne poštuje slobodu naroda i prava radnika. Tvrtka se premjesti i točka. Ne želim društvo u kojem je takvo što norma, svijet u kojem je legalno učiniti takvo što. Zbog toga sam antikapitalistica.

 

3. Marksistička kritika viška vrijednosti i eksploatacije radnika

Ovu ću točku objasniti jednim primjerom: zamislite da sam ja kapitalistička poduzetnica i da sam s nekim od vas sklopila ugovor o radu. Zamislite da, zahvaljujući radnom odnosu koji smo uspostavili, vašim radom zaradim 1000 eura dnevno, a vama dajem plaću od 1 eura na dan. U kontekstu kapitalizma to nije nikakva sramota. To je pozitivna stvar. To je dobro poznato. Štoviše, bio bi mi poticaj, motiviralo bi me da vidim mogu li sljedeće godine tvojim radom uspjeti zaraditi 2000 eura, a platiti ti samo pola, umjesto 1 eura. Ta vrsta radnog odnosa je sramotna, to je izrabljivanje. Ali u kapitalizmu ne samo da je prihvatljiva već je i poželjna. Da to činim, kapitalisti bi mi čestitali i rekli mi da sam dobra poduzetnica.

Možda netko misli da je ovaj primjer jako pretjeran. Da može poslužiti da se ilustrira ideju, ali da ne postoji nitko tko radniku plaća 1 euro, a njegovim radom zarađuje 1000. Mora biti jasno da taj primjer nije izmišljen. Postoje kompanije koje uspostavljaju takve radne odnose. Primjer ću izvući iz jednog stvarnog događaja koji sam doživjela 2004. i koji ću sada prepričati.

Godine 2004. zatekla sam se u Rimu radeći kao prevoditeljica na skupu benediktinskih redovnika. Benediktinski redovnici iz čitavog svijeta sastaju se u Rimu jednom u četiri godine i te su me godine zamolili, s još nekim ljudima, većinom benediktinskim redovnicima i redovnicama, da vršim službu simultanog prevođenja. Zapalo me prevoditi izlaganje jednog njemačkog gospodina, bivšeg direktora Deutsche banke. Možda će se neki zapitati, zašto je bivši direktor Deutsche banke imao izlaganje na kongresu opata? Objašnjenje glasi da je osoba koja je 2004. obnašala dužnost opata primasa (to jest, koja je predstavljala sve benediktinske opate na svijetu), bio jedan gospodin, također iz Njemačke, koji je kao dijete išao u školu s tim drugim gospodinom, bivšim direktorom Deutsche banke. Osobno prijateljstvo koje ih veže od djetinjstva bilo je razlog što je opat smatrao da bi njegov prijatelj mogao biti dobar kandidat koji bi skupu benediktinskih redovnika iz čitavog svijeta predavao o pitanjima ekonomske politike i poduzetničke etike. Dakle, taj bivši direktor Deutsche banke je rekao: „Neki ljudi smatraju da mi kapitalisti baš i nismo etični, jer odlazimo u zemlju trećeg svijeta i s ljudima sklapamo ugovore o radu zahvaljujući kojima zaradimo 1000 eura, a plaćamo samo 1. Postoje ljudi koji smatraju da ovo nije etično. Ali oni se varaju.“ Ovdje je načinio stratešku pauzu kako bi svi mogli promisliti o važnosti onoga što se spremao reći. „Varaju se“, nastavio je, „jer, želimo li ustvrditi da li se mi kao poduzetnici ponašamo etično ili ne, moramo se zapitati ne koliko zarađujemo i koliku plaću dajemo. Želimo li ustvrditi djelujemo li etično kao poduzetnici moramo se zapitati: Koliko je ta osoba zarađivala prije no što sam ja s njom sklopio ugovor o radu? Ako je ta osoba zarađivala 10, a sada, zbog ugovora sa mnom, zarađuje samo 1 euro, ono što sam kao poduzetnik učinio nije etično. Ali ako ta osoba, kao što je slučaj u mnogim zemljama trećeg svijeta, nije zarađivala ništa i umirala je od gladi prije no što je moja tvrtka došla u zemlju i što smo sklopili ugovor, naravno da je etično što joj plaćam 1 euro! Etično je i još bi mi morala zahvaliti.“

Ja ne želim ekonomski sustav koji dozvoljava ovo. Ne želim ekonomski sustav koji potiče ovo. Ono što sam objasnila ovom anegdotom jedan je od aspekata marksističke kritike viška vrijednosti. Višak vrijednosti bio bi ta korist koju poduzetnik stječe ne tako što prodaje proizvod po cijeni većoj od cijene proizvodnje (ta je zarada legitimna i neizbježna je želiš li živjeti od trgovine), već korist koju poduzetnik stječe tako što radniku plaća manje no što mu pripada; korist koju poduzetnik stječe zato što vara radnika, zato što ga izrabljuje.

Ali marksistička kritika viška vrijednosti ide i dalje od kvantitativnog aspekta. Ne radi se samo o tome da se činjenicu da se zarađuje 1000, a plaća 1 euro kritizira kao protivnu etici, kao da se radi o problemu koji je samo kvantitativne naravi. On je mnogo više od toga. Problem je što moja sposobnost za rad nije roba i ne može se prema njoj odnositi kao da jest. Moja sposobnost za rad neodvojiva je od moga ljudskog dostojanstva. Kupovati ili prodavati sposobnost za rad ili radnu snagu jedne osobe protivno je etici. U svijetu kakav ja priželjkujem, kad dvije osobe zajedno rade, odnos uvijek mora biti odnos suradnje. Suradnja ne mora nužno značiti da te dvije osobe zarađuju jednako ili da izvlače jednaku korist. Ako jedna radi više od druge može biti u redu da jedna izvuče veću korist od druge. Ako jedna pridonosi lokalom i strujom može biti u redu da joj se vrati što je uložila. Ali ono što nije u redu jest kad zajednički rad proizvodi korist koja pripada isključivo jednom od dvoje. Nakon što se podmire troškovi proizvodnje i nužni troškovi života, ostaje nam neto zarada. Ako su dvije osobe zajedno radile, zašto neto zarada mora pripasti samo jednoj?

To je temelj marksističkog pojma eksploatacije: eksploatacija nije sramotna zbog kvantitativnih razloga već sama po sebi. Eksploatacija vrijeđa dostojanstvo osobe.

Za sada je to moja etička kritika kapitalizma u tri točke. U sadašnjoj ekonomskoj krizi u Španjolskoj javljaju se glasovi koji pozivaju na ukidanje rezova i povratak na stanje prije 2007. Slažem se da bi to olakšalo dramatičnu situaciju u kojoj sada živi mnogo obitelji koje su prešle prag siromaštva i riskiraju postati isključene iz društva. Ali ono što ja predlažem ide dalje: radi se o razotkrivanju etičkog deficita sadašnjeg ekonomskog sustava kako bi se poduzeli koraci s ciljem da ga zamijenimo drugim društveno-ekonomskim poretkom koji će, umjesto da omogućuje i potiče da ekonomski interesi nekolicine imaju prednost pred potrebama većine, potrebe većine staviti na prvo mjesto i koji neće dopustiti da najranjiviji budu sustavno i legalno iskorištavani.

Sa španjolskoga preveo: Nikola Pezić