12.12.2014, 10:08h     Ladislav Tomičić     Novi list

Ivo Lola nije sam

Kad se socijalizam neslavno potrošio, naprasno je odlučeno da su potrošeni i ljudi koji su dali živote...

U Hrvatskoj volimo obilježavati obljetnice i slaviti svoje heroje, ali samo ako se obljetnice i heroji uklapaju u aktualni politički trenutak, odnosno u dominantna politička strujanja.

Ako su heroji kojim slučajem pripadali nekom drugom vremenu, kad je većina ljudi u ovoj zemlji mislila drugačije nego što danas misli, tad smo suočeni s »nasiljem nad pamćenjem, nad sjećanjem i nad uspomenama« (Sinan Gudžević, »Memoria i damnatio memoriae«). Ipak, obzirom da živimo u »najsavršenijem od svih društvenih uređenja«; u demokraciji koja nam garantira da možemo reći što hoćemo (ali ne i da ćemo sutra imati što pojesti), na ovom mjestu prisjetit ćemo se jednog gotovo zaboravljenog heroja.

Ime mu je Ivo Lola Ribar, a minule srijede imali smo priliku iskoristiti svoje demokratsko pravo da obilježimo 71. godišnjicu njegove smrti. Hrvatski mediji, valja primijetiti, nisu to pravo iskoristili. Ocijenili su da hrvatskom društvu Lola ne znači ništa, odnosno da je probitačnije javnosti dojaviti što za reći ima Vojislav Šešelj, haški optuženik na dopustu.

Na ovom mjestu ispravit ćemo nepravdu počinjenu uspomeni na svijetlu točku naše povijesti i na hrvatskog revolucionara te jednog od organizatora partizanskog pokreta, rođenog u Zagrebu 1916. godine, a ubijenog šrapnelom avionske bombe na Glamočkom polju 27. studenog 1943. godine. Lolinim imenom, prisjetit će se stariji čitatelji, zaklinjale su se generacije jugoslavenskih, odnosno hrvatskih omladinaca. Partija je od Lole željela napraviti jugoslavenskog Che Guevaru, pa je Korni grupa o njemu snimila pjesmu, a njegov lik našao se na mnogoj udarničkoj bluzi. Kad se socijalizam neslavno potrošio, naprasno je odlučeno da su potrošeni i ljudi koji su dali živote u borbi protiv njemačkog i talijanskog okupatora te domaćih izdajnika – ustaša i četnika. Ivo Lola Ribar tad je po drugi put podijelio sudbinu svojih poginulih suboraca. Ovaj put su, po kratkom postupku, svi zajedno strijeljani, ali politika koja je mrtvima izrekla smrtnu presudu nije im uspjela zatrti trag. Možda bi u svojim nakanama i uspjela da se Loli i njegovim suborcima uspjelo prišiti postratne, iz osvete počinjene partizanske zločine. Međutim, Ivo Lola Ribar s tim zločinima nije mogao imati ništa.

Umro je kao heroj u vrijeme dok su za zločine u Hrvatskoj bili zaduženi Pavelićevi crnokošuljaši. Tko je bio i o čemu je sanjao taj mladi čovjek većinu današnjih hrvatskih građana ne zanima, a ne zanima to niti službenu hrvatsku politiku, koja je devedesetih šutke gledala pa čak i poticala rehabilitaciju ustaštva, da bi se do današnjih dana uspjela popraviti tek utoliko što joj politička korektnost nalaže da od prilike do prilike potiho, ispod glasa osudi mračnu reviziju povijesti. Ivo Lola Ribar i heroji poput njega točka su koja veže nesretne narode što ih je okupljala Jugoslavija pa stoga danas nije zgodno da se o njemu govori i piše. I u tom smislu Šešelj je puno probitačniji, jer ovaj »haški đak« zalog je naše buduće mržnje, od koje tako lijepo profitiraju »domoljubi« svih nacija.    

Unatoč pretpostavljenom manjku interesa kod prosječnog hrvatskog građanina, pravo na slobodu govora i izražavanja iskoristit ćemo da postavimo pitanje: Tko je bio Ivo Lola Ribar?

Na ovo pitanje pokušale su odgovoriti tri beogradske povjesničarke umjetnosti, koje su u svom gradu postavile izložbu pod nazivom »Život i smrt heroja – neutralnosti ne može biti«. Dio imena izložbe, koji govori o neutralnosti, dio je Lolinog citata u kojem je mladi čovjek pojašnjavao da ljudi nemaju pravo biti neutralni prema fašizmu, zlu koje u njegovo vrijeme prijetilo sudbini svijeta. Neutralnost je Ribar doživljavao kao činjenje, kao prešutnu potporu zlu. Ta teza itekako vrijedi i u današnje vrijeme. Ivo Lola Ribar bio je mlad, obrazovan i inteligentan čovjek, koji je slijedio svoje ideale, da bi na koncu na oltar ideala položio i život. Još jedan Lolin citat, s kojim ćemo završiti ovo (pod)sjećanje, više je neko aktualan i danas. Isti glasi ovako:

»Pravi razum nije nikad vodio politiku, ono što se podrazumijeva pod razumom onih koji vladaju, to je zbrka neaktivnih instikata koje je samo društvo proizvelo i koji se obično uzimaju kao razum. Jedan dokaz za to je što u politici ispovijedanje mržnje najviše zagrijeva mase. (...) Uvjerio sam se u to na zboru u Parizu: najviše se pljeskalo kad se grdilo protivnike i zahtijevalo njihovu smrt. To je fakat. On nas dovodi i do pitanja demagogije. Ja priznajem da je demagogija – i baš zbog razloga navedenih gore, moćan faktor političke borbe, i ostat će dokle god opća inteligencija bude na tako bijednom stupnju kao danas.«

www.novilist.hr/Komentari/Kolumne/Ladovina-Ladislava-Tomicica/Ivo-Lola-nije-sam