Za storytelling smo već prirodno podešeni, samo smo to zaboravili

Kruno Lokotar: Spikigin će gostovati i u drugim gradovima kad budem siguran da će uspjeti gdje god se pojavi

Za storytelling smo već prirodno podešeni, samo smo to zaboravili

Razgovarala Sandra Pocrnić-Mlakar

 

U što bi se sve mogla izroditi prva, megauspješna večer Spikigina održana u kafiću Norris na Sloboštini – na kojoj je priče suvereno pričao Emir Imamović Pirke pred dosta zahtjevnom publikom – zna samo Kruno Lokotar, glavni krivac za Spikigin, i više domaćih i regionalnih književnih festivala i još više nagrađivanih knjiga, a i pisaca. Poslije Pirkea svirali su, i to odlično, The Plunkers!

 

Zašto Spikigin u Zagrebu tek sad i zašto baš sad?

- Zašto se storytelling, barem u nekoj od svojih mnogobrojnih inačica, nije udomaćio u Zagrebu, teško mi je reći. Zapravo, imam neke hipoteze o tome, ali to su ipak hipoteze, a probile bi okvir intervjua. No, i u Splitu, na Pričiginu, se storytelling događa festivalski, evo tijekom devet godina po nekih pet-šest dana koncentrirano, dakle, ne odvija se kontinuirano tijekom cijele godine.

Na Pričiginu, gdje sam od početka Petru Filipiću, pokretaču festivala i Renatu Baretiću uredniku programa, konzultant i urednik pokojeg programa, sam skupio iskustva i imao priliku selektirati pripovjedače, pa sada, kada su mi se neke okolnosti u životu promijenile i kada sam konačno registrirao Udrugu za kreakciju – Kultipraktik, na ljubazan poziv cafe bara Norris da im složim program književnih večeri u Novom Zagrebu, mojoj Sloboštini, rekao: „Sjajno, ali književnost je ipak za centar grada, teško da će ovdje itko doći zbog pričanja o nečemu. Trebamo nešto performativno ili slično.“ Pri tome od sličnog u obzir nije dolazila perforacija crijeva. Kako se u Norrisu već duže vrijeme predstavljaju stand up komičari, kako za njih već postoji formirana publika o koju se vrijedno očešati, prirodno je bilo odabrati nešto srodno, a različito, storytelling.

 

Spikigin počinje u kafiću Norris u Novom Zagrebu i po izboru prostora razlikuje se od Pričigina koji se odvija u više prostora. Pretpostavlja li takva razlika u izboru prostora i razliku u koncepciji? Jeste li s vremenom planirali proširenje na više prostora i programa, po uzoru na Pričigin?

- Prostor uvijek dijelom određuje koncepciju, pa neću u dnevnu sobu zvati Springsteena s bandom. Meni je silno važno bilo da prostor za pripovijedanje, koje se odvija u dva bloka i s pauzom traje barem sat i pol, bude prostor u kojemu ljudi mogu i pijuckati i deinhibirati se, opušteno uživati u programu i pušiti, a da pri tom ima odličnu ventilaciju. To što se vlasnici Norrisa još potrude oko cateringa, promocije pića i uopće niza sitnica, su samo benefiti.

Spikigin će gostovati po drugim gradovima, evo stigao je poziv iz Varaždina, od Ive Tkalec, ali tek kada se napravi pošten hype, kada budem siguran da će biti posjećen gdje god krene, kada ga marketing i dobar glas već po inerciju budu nosili. Dakle, za koji mjesec. Uočio sam i nekoliko elemenata koje moramo doraditi. Za početak dogovaram live streaming, a u planu je i otvaranje youtube kanala Kultipraktika. I neke nove forme, ne strogo autorske, ali o tome svemu trebam još malo promisliti. Kreacija je kao revolucija: nikad joj kraja.

 

Ako gost nije vješt pripovjedač, džaba mu i storytelling na koji smo prirodno već podešeni, i propaganda i mikrofon na najjače, i kostim i frizura i sve blago ovog i onog svijeta, uključujući i utuživo

 

Emir Imamović Pirke provjeren je na festivalima kao što su Pričigin i Fališ. Je li kao prvi gost Spikigina izabran zato što ga zagrebačka publika ne poznaje dovoljno ili baš zato što ga već poznaje?

- Pirke će, s obzirom na svoju svestranost, kapacitete i vrijednosti, uvijek biti premalo poznat. Naravno, kao svaki ozbiljan čovjek, on do toga ne drži, ne doživljava se previše ozbiljno, jer bi to bila uputnica za patologiju.

Za početak sam morao imati nekog jakog, nekog tko može držati pažnju publike i u oluji. Od svega nekoliko imena koja su uopće došla u obzir uspio sam s njim dogovoriti Spikigin, a usput smo gostovali i u Bjelovaru, snimili tri emisije „Prekida programa zbog čitanja“, održali sastanke oko Fališ on the road koncepta, radili dva dana kao da smo u logoru, na speedu. Rekao mi je nakon Spikigina: „Nadam se da do kraja godine nemaš više nikakvih ideja.“ Naravno, u to se ne računaju programi koje slažemo za pulski sajam knjiga.

 

 Upravo podešavam kalendare s kraljicom Pričigina, neponovljivom Tanjom Mravak. Načelno su mi se obećali Ivica Prtenjača, Nenad Stipanić… a imam u vidu i neke pripovjedače koji nisu pisci

 

Koje još goste možemo očekivati na Spikiginu?  

- Upravo podešavam kalendare s kraljicom Pričigina, neponovljivom Tanjom Mravak. Načelno su mi se obećali Ivica Prtenjača, Nenad Stipanić… a imam u vidu i neke pripovjedače koji nisu pisci, jer Spikigin nije zamišljen kao ekskluzivan program za pisce.

 

Koji je najjači adut Spikigina – atraktivan gost, provjerena forma storytellinga, poznati uzor ili nedostatak sličnih programa u Zagrebu?

- Može storytelling biti tog dana jedini program u svemiru i neka taj dan još ruke podmornice ukradu kablove za internet i neka crkne sav TV program, ali ako gost nije vješt pripovjedač, džaba mu i storytelling na koji smo prirodno već podešeni, samo smo to zaboravili – od bake, djeda i ognjišta – i propaganda i mikrofon na najjače, i kostim i frizura i sve blago ovog i onog svijeta, uključujući i utuživo. A na meni je da pazim na standarde programa.