20.11.2015, 18:14h     Sandra Pocrnić Mlakar     Fališ

Naša je ljevica – u rasponu od Radničke fronte do SDP-a – prije svega lijena

Djelujete li u društvu i želite li ostvariti društvenu promjenu, morate imati moć a to ne ide bez prodora ka većini, masi, mejnstrimu. U protivnom ste samo narikača, s nekom aurom svetosti, ali bez utjecaja na društvena zbivanja

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
 

Boris Rašeta, jedan od danas najpopularnijih hrvatskih novinara, hiperproduktivni publicist i romanopisac, često viđen i u televizijskim nastupima, dolazi na Spikigin s dvije intrigantne teme – „Muškarci koji vole banke“ i „Autanje: što sam sve zajebao“. Boris Rašeta urednik je u 24sata, vrlo čitan novinar i ugledan komentator, koji se, unatoč svojoj ozbiljnoj medijskoj ulozi po kojoj je postao poznat, ne odriče kreativne zaigranosti i medijskih eksperimenata, pa je tako vodio i dnevnik mršavljenja za Zdravu kravu. Kao diplomirani sociolog, počeo je pisati u časopisu Zapad, a nastavio raditi na Yutelu, Danasu, Novom Danasu, Pečatu, Novom hrvatskom listu, Arkzinu, Feralu… Danas je, prema vlastitim riječima, pozicioniran u ekstremnom centru.

 

Nakon Arkzina i Ferala, smjestili ste se u 24sata i tu najduže zadržali. Je li avangardni Boris Rašeta zapravo lutao da bi u mejnstrimu našao sebe? Ili je Vaša biografija dokaz srca, a i pameti po poznatoj Churchilovoj – tko u mladosti nije ljevičar nema srca, a tko u starosti nije konzervativac –nema pameti?

- Točno tako! Istini za volju, ja sam uvijek imao razvijen osjećaj za realno. U Arkzinu sam kolegama koji su bili idealisti i u tom smislu sektaši – u list nisu pripuštali ništa što nije bilo dibidus ljevičarsko, ljudskopravaško, feminističko itd – uvijek rado citirao pronicljivu Marxovu misao, prema kojoj ideologija postaje materijalna sila tek onda kad, i ako, zahvati mase. Djelujete li u društvu, i želite li ostvariti društvenu promjenu, morate imati moć a to ne ide bez prodora ka većini, masi, mejnstrimu. U protivnom ste samo narikača, s nekom aurom svetosti, ali bez utjecaja na društvena zbivanja. Ok, sve ima cijenu. Što se više pomičete sa slobodne periferije prema centru punom ograničenja, morate raditi s tupljim alatima, i to je neka cijena, neki ustupak. 

Dakle, bio sam ljevičar s natruhama konzervativizma, a danas sam "konzervativac" koji bi rado vidio određene lijeve reforme. Prilagodio sam se, adaptirao. To traži truda i samodiscipline. A naša je ljevica,u rasponu od Radničke fronte do SDP-a, prije svega, lijena. Pogledajmo malo lijeve ikone, od Trockoga do Moše Pijade – ovaj drugi je u Lepoglavi preveo strahovito teški Kapital, knjigu od 1400 strana pisanih nonparelom, najsitnijim fontom... Buharin je u ranoj fazi boljševizma formulirao parolu "Bogatite se", imali su petoljetke, bili su opsjednuti modernizacijom, rastom BDP-a. Ruski su socijalisti uzeli zemlju s drvenim plugom i odveli je – ravno u svemir, postali su nuklearna velesila. Našu su socijalističku revoluciju izveli bravari, kovinotokari, nadrealisti – ali svi su bili marljivi, veliki radnici. Tito se dizao svakog dana u pet ujutro. A naši na to ni ne pomišljaju. Središnje pitanje socijalne pravde nije raspodjela nego proizvodnja, a tome kod nas nitko ne posvećuje pažnju – ni ljevica ni desnica, ni konzervativci ni revolucionari. A ako raspoređujete tuđe, onda samo dižete deficit i opterećujete djecu koja će nas naslijediti...

 

Komentari u emisiji Nu2 i sve češći nastupi na televiziji izlazak su iz pisanog medija. Jeste li o takvoj autorskoj slobodi na najjačem mediju sanjali dok ste bili u Arkzinu? Primjećujete li da ste danas utjecajan opinion-maker čije se mišljenje respektira? 

- Ako je tako to mi je veliki teret. Ja sam po naravi homo ludens. Harlekin. Bavim se ovim surovim prozama zato što nemam mogućnosti za ležernije forme. Sve bih dao za jednu duhovitu figuru, dao dušu vragu. Ljubomoran sam na Venedikta Jerofejeva, kojeg sam tek nedavno upoznao. Obožavam Hašeka. Divim se Woodyju Allenu, smatram ga klasikom. „Nedjeljom u dva“ mi je bio divan izlet, ali jako zahtjevan. To je najgledanija emisija te vrste u regiji i tu ne možete improvizirati, mora sve biti dobro, tako da se ne sramite. Već sam na pola sezone ispustio dušu autorsku i bio umoran... Završilo je, nisam se osramotio, to je lijep osjećaj.

 

Središnje pitanje socijalne pravde nije raspodjela nego proizvodnja a tome kod nas nitko ne posvećuje pažnju -  ni ljevica ni desnica, ni konzervativci ni revolucionari. Ako raspoređujete tuđe, samo dižete deficit i opterećujete djecu koja će nas naslijediti...

 

Jeste li osjetljivi na negativne kritike? Kako se nosite s negativnim i neugodnim komentarima, koji su neizbježni u novinarskom poslu? 

- Ma kakvi osjetljiv. Pa ja radim tako puno da napravim svu silu grešaka. Grizem se, no u hiperprodukciji to je neminovno. Ali imam osobinu, takav sam po naravi, da se – kao Luka Bebić, neretvanski Konfucije izmaknem od sebe jedno deset, petnaest metara, katolici bi čini mi se rekli ruptus, kad se izdigneš iznad tijela, i onda gledam sebe kao neko tuđe biće. Najprije gledam greške. Od ljudi tražim da mi najprije opišu greške. Bez toga nema naprijed. Znalo se dogoditi da me ljudi nazovu i psuju sve po spisku, ali ako su u pravu, ja kimam glavom i govorim – u pravu ste, ispričavam se. Katkad koristim stari, dobar štos Abdulaha Sidrana – najprije neku foru testiram pred slučajnom publikom, u redakciji, en passant. Ako se smiju, ili ih se dojmila na drugi način, ide u tekst. Ako ne – piši propalo.

 

Jesu li mediji u nas pravi odraz stanja svijesti ili je obratno? Zašto u medijima i dalje vrijedi  da su senzacionalizam i ukazivanje na probleme isplativiji od pozitivnog stava i ukazivanja na rješenja?

- Rješenja nikoga ne zanimaju, a tekst o potkožnom prištu Simone Gotovac, moje remek djelo, za jedan dan pročitalo je sto tisuća ljudi. Respektiram činjenicu da živimo od klikova. Ne možemo mi prosvjetiteljski utjecati na publiku preko neke mjere, to je ipak misija javnih medija. Inače, mislim da su naši mediji bolji od nekog općeg presjeka javne svijesti...

 

Na početku ste rekli "želite li ostvariti društvenu promjenu, morate imati moć, a to ne ide bez prodora ka većini, masi, mejnstrimu". Kakva se društvena promjena ostvaruje pisanjem o potkožnom prištu Simone Gotovac? 

- Sa pričom o prištu nikakva. Ali ako tu priču kupuje 100.000 čitatelja, onda uz nju možete gurati i neke vrlo, vrlo ozbiljne teme – a takav vam prodor nikakav fanzin ne može omogućiti. S margine se bolje vidi, kako kaže Boris Buden, ali s tim pogledom ne možete baš ništa učiniti, osim piti antidepresive... U 24sata smo progurali nekoliko silno važnih stvari, npr, jako smo pomogli konverzije kredita u chf, a to je sloboda za 200.000 ljudi... Ima toga još. To možete raditi samo iz centra.

 

Ja sam po naravi homo ludens. Harlekin. Bavim se ovim surovim prozama zato što nemam mogućnosti za ležernije forme. Sve bih dao za jednu duhovitu figuru, dao dušu vragu

 

Jeste li sretniji kao pisac beletristike ili publicistike? Je li Vam kao autoru draži serijal Mjesec boje krvi ili publicistički hitovi Titov najtajniji agent i Ustaški James Bond? Je li knjiga možda sljedeće dugoročno utočište Borisa Rašete?

- Joj, bojim se da knjiga kod nas nije ničije dugoročno utočište... Sretniji sam u povijesti i publicistici. Samostalno, nisam napisao ni jednu knjigu kojom bih bio posve zadovoljan, nadam se da će ih biti. No živjeti od toga, to je kod nas posve nezamislivo. Naslovi koje biste prije pet godina prodali u 10.000 primjeraka danas idu u 4.000, a to će sutra biti 2000 i tako dalje.

 

No, razlog pisanja ionako nije novac. Prodao bih dušu vragu za jedan besmrtan stih, kao npr. Miljkovićev, "ubi me prejaka reč" – nije dug, ali će dugo trajati. Sramim li se tog priznanja? Ne. Jer, još je u Knjizi propovjednikovoj rečeno – "sve je taština, taština nad taštinama." Što bih ja onda bio izuzetak?