28.09.2015, 15:18h     admin     Fališ

Politička religija (I): Utvara u suvremenom sekularnom društvu

Politička religija na svojoj povijesnoj razini pati od dvostruke demencije...

Politička religija (I): Utvara u suvremenom sekularnom društvu

„Krabulja kršćanskog vulgarizma: etnoreligijska utvara u suvremenom sekularnom društvu“, originalni je naslov eseja voditelja teološkog programa Festivala alternative i ljevice Šibenik, Branka Sekulića. FALIŠ će ovaj tekst, dijagnostički i terapijski u isto vrijeme, prijeko potreban društvu u kojem je Ustavom zaštićeni sekularizam u kontinuiranom uzamku, objaviti u nekoliko nastavaka i uz redakcijsku opremu. 

 

Lice izdajnika može poprimiti

izgled najveće pravednosti.

(Grobnica za Borisa Davidoviča)

 

Pomodarski poklad religijanstva

Politička religija je sablasna vulgarizirana krinka nasilno nametnuta na lice istinske vjeroispovijesti od strane određenih crkvenih grupacija, kojom se snaga univerzalnosti, u ovom kontekstu kršćanskog poziva, pokušava predočiti u strogo uskim politikantskim okvirima za korist pojedinih interesnih društvenih skupina. Time religija postaje religijanstvom, to jest pejorativnom inačicom sebe same, onim sustavom vjerovanja koje je unatoč inzistiranju na božjim kvalitetama vjere, zapravo libljeno svake božanske strasti, manifestirajući rečeno prvenstveno kroz ustoličivanje najprimitivnijeg oblika vjeroispovijednog služenja, onog režimskog. Dotično angažirano službovanje razbija duh jedinstva Kristova sljedbeništva stvarajući tako rane na tijelu sveopćeg evanđeoskog poziva i postaje prijetnjom humanističkom skladu određenog podneblja. Ovaj, slikovito rečeno energetski čep, kojim se kršćanski nauk ograničava te dozirano propušta kroz filtere prizemnih područnih inicijativa pojedinaca, stvara svojevrsni spiritualni vakuum u životu jedne vjere i u životu jednog naroda koji nepobitno utječe na čitav sustav socijalnih paradigmi unutar kojih pojedino društvo i obitava. Drugim riječima, spomenuti zatvor onemogućava nesmetanu cirkulaciju progresivnih misli i životvornog vjerovanja tvoreći time religijski ugrušak sa ozbiljnim egzistencijalnim posljedicama izraženim kroz skučenu sliku političkog bogoslužja koja postaje svirepim presedanom u kompleksnom spletu svakodnevnih kretanja određene države i njenih građana „otkrivajući na okrutan način, da je cijeli jedan dio Crkve, na ovaj ili onaj način, povezan s onima koji danas drže političku ili ekonomsku vlast. Ta područja Crkve, bilo da pripadaju bogatim tlačiteljskim narodima ili potlačenim narodima (…) povezana su s ugnjetavačkim klasama.“[1] Politička religija, stoga, kao službeni modus operandi pojedinih crkvenih dostojanstvenika, sa svojim pomodarskim ispolitiziranim pristupom, a ne suštinskim uzemljenjem u pokladu jedne vjere, postaje gramzivim okupatorom čitavog jednog vrijednosnog sustava koje itekako napada kako samo Kristovo poslanje tako i sekularističke nazore društva u kojem obitava, stvarajući tako intenzivan animozitet između istinskih moralnih shvaćanja i prolaznih ideoloških nastojanja. Unutar tog disharmoničnog procesa krije se sva sila nakupljenih frustracija iza kojih vapi želja jasnog sublimiranja kvalitetnih ljudskih htjenja, nošena mogućnošću konkretnog socijalnog definiranja u kojem bi vjera bila lišena deprecijativnog religijanskog obilježja, a društvo pak politikantskog malodušja. Upravo ovaj dio, sporno polje na kojem se netom spomenuto odvija i jest naša točka aktivističkog polazišta ukoliko ne želimo zauvijek biti zatočenicima nekih nametnutih osobenjačkih pravila. Društvo kroz istinsku religioznost Crkve može oživotvoriti bogatstvo i smisao svog postojanja, a religioznost Crkve pak mora biti vođena konstruktivnom kritikom svakodnevnih socijalnih zbivanja kako bi obje ove stavke bile ispunjenjem, a ne degradacijom u životu jednog čovjeka, koji je, usput budi rečeno, fundamentalni uzorak na kojem se gradi kako građanski sustav humanističkog zaloga tako i teološki govor kršćanskog dijaloga. U čovjeku kao jedinki se ogledava sav spektar teološko-građanskih nastojanja, a tek refleksija tog odnosa predočava uspješnost sistematike određenog civilizacijskog procesa. Stoga, sukladno tomu, uspostava dijagnoze tekućih društvenih zbivanja – skidanje pseudoreligijskih krinki i razbijanje interesno obojenih kvazipolitičkih samoživih krugova, naš je primarni angažman prvenstveno kao ljudskih bića, a potom i kao humanističkih djelatnika. 

 

Politička religija: povijest bolesti i etnoreligijanska dijagnoza

Politička religija na svojoj povijesnoj razini pati od dvostruke demencije koja se na egzistencijalnom nivou manifestira kroz dva vida akutnog zaborava – prema Bogu vlastita poziva i prema bližnjem kao prioritetu teološkog govora. Obje ove stavke jasno upućuju na potencijalnu opasnost od urušavanja čitavog kršćanskog nazora na određenom području gdje se režimsko služenje i obdržava, jer kad pojedinačni interes prepravlja opće uvriježene etičke norme autoritativno ih oblikujući kroz neupitnu moć institucija kao što su u ovom slučaju Crkva i država, tada dolazi do porobljavanja kompletnog društvenog vrijednosnog sustava što za posljedicu ima, u ovom aspektu, osjetnu dezorijentiranost građana. „Političko bogoslužje i političko otuđenje nastaju onda kad se predstavnici uzdižu iznad onih koje trebaju predstavljati i kad se narod klanja svojoj vlastitoj vladi.“[2] Naime, velik dio puka ponajčešće slijepo vođen utjecajem društveno istaknutih osoba, u ovom kontekstu dotičnih crkvenih i državnih uglednika, u globalu ostaje u sjeni vlastitog brzopletog prilagođavanja novonastaloj situaciji i pripadajućeg nekritičkog promišljanja, postajući na taj način tek marionetama infiltriranim u sustav posve privatiziranih nakana. Tu se rađa čitav jedan splet zabluda koji zadobiva socijalno normativna obilježja koja pak nisu odlika suvremenih demokratskih procesa, već zastarjelih feudalnih odnosa, međutim ta gospodarsko-podanička struktura suživota počiva na višestoljetnim petrificiranim simbolima moći koji strah masa uspješno sublimiraju kroz ideološku propagandu ispolitiziranih skupina u tolikoj mjeri da svako ugrožavanje takvog odnosa nerijetko završava poprilično agresivnim reakcijama ovog moralno razboljenog sustava. Ovim dolazimo i do sukusa ovih politikantski obojenih relacija, gdje se jasno uočava kako tvrdolinijaškim ustrajanjem na osobnoj koristi od strane režima i njegovih bespogovorno odanih pobočnika dolazi do generalne devijacije jednog društvenog sistema što se nedvosmisleno reflektira u eroziji religijskog sustava vjerovanja, te u nemogućnostima potpunog građanskog ustrajanja u ljudskim pravima. Taj narušeni, ali potencijalno svekoliki civilizacijski napredak je osujećen uzurpacijom javnog prostora od pojedinih interesnih skupina skrivenih iza teško oborivih aksioma političkog bogoslužja koji su koristoljubnim potiskivanjem iskonskih zahtjeva kršćanskog nauka i demokratskih postulata stvorili atrofično tijelo religijskog i socijalnog ispoljavanja. Time je stvorena nakarada religije očitovana kroz dva, već spomenuta vida akutnog zaborava koja itekako narušavaju kompletnu konfesionalnu sliku naravi Kristova poslanja i svrhu njegovog nesebičnog sebedanja svijetu i ljudima. Ovaj spomenuti, po vjeru destruktivni postupak priklanjanja određenih crkvenih struktura stanovitom režimu koji u okviru tog svog samoživog profitiranja potiskuje Zakone vlastite službe i time posredno stvara rupe u sjećanju na Božji zalog Saveza, nastoji putem svojih privatnih egoističnih tumačenja nadomjestiti dotične praznine u konglomeratu svetih uspomena, definirajući time formu tog cjelokupnog, kao što rekoh, dementnog sustava koji u konačnici političku religiju određenog prostora čini jedinstvenim vjeroispovijednim konstruktom koji se na egzistencijalnoj razini društva očitava kao ultimativni iskaz religijskog nahođenja. Time političko bogoslužje postaje ispovijedanjem par excellence u životu nekog naroda koji svojim dobrim djelom pokornički nesvjesno službuje na mrtvoj straži navedenih privatiziranih istina poistovjećujući se sa nametnutim sistemom kao jedinom mogućom formom vlastitog postojanja. Upravo ta rizična zabludjelost i jest hermeneutički krug zastranjenja unutar kojeg se i odigrava čitava ova sujeta pretenzija putem kojih pojedine grupacije religijskih zajednica pokušavaju sebe proglasiti bogovima pod nebom određenog podneblja na uštrb vrlina iz kojih su stasali prikrivajući ih ili davajući im neka posve drugačija značenja. Jer „ničim politička religija ne manipulira toliko kao svetim tekstom. Većinom odbija svako pozivanje na tekst (na Evanđelje), a ako ga koristi, koristi ga istrgnuto i parcijalno, ne poštujući cjelinu, ili fundamentalistički, da opravda svoj dnevno-politički interes mobilizacije ugroženoga puka.“[3] Naša povijest obiluje ovakvim primjerima u kojima se Crkva uglavnom očitovala više kao stranka pomno profiliranih nakana, nego kao politički bezinteresna graditeljica duhovnog tkiva konkretnog naroda isključivo u službi građanske harmonizacije i dijaloga. Crkva kao matična ustanova kršćanske zajednice zajedno sa svojom tisućljetnom vjeroispovijednom tradicijom zasigurno ima tu snagu koja bi suvremenom građanskom društvu pripomogla u progresivnom nastojanju na kvalitetnim promjenama unutar kojih bi žitelj određenog području imala svu humanističku sigurnost za normalan rast i razvoj pod egidom kapaciteta koje mu pružaju jasni sekularistički nazori i konstruktivna vjerska tolerancija. Međutim, barem u ovom našem, balkanskom kontekstu, kako sami vjernici raznih konfesionalnih pripadnosti tako i nereligozni građani, puno su češće bivali, htjeli-ne htjeli, dionicima politikantsko-religijanskih pobuda nego sudionicima konkretnog civilizacijskog srastanja u kojima bi razni etički nazori ljudskih nastojanja bili prihvaćeni kao zajedničko bogatstvo, a ne kao ideološke prijetnje jedni drugima. Upravo u ovom djelu politička religija, o kojoj je ovdje i riječ, zauzima jedno od ključnih mjesta navedenog socijalnog raskola, posredno postavši predmetom i duhovnog zazora, koja je prilagođavajući svoju bit niskim narodnjačkim pobudama izgradila humanistički limitirano gledište skučenih etničkih obilježja van bilo kakve ozbiljnije prosudbe spram matična poziva ili pak sekularističkih etičkih naputaka. Time je rođeno etnoreligijanstvo u svoj sili samonerazumijevanja vlastitog žića striktnih kršćanskih korijena koje se najbolje uočava kako u odnosu spram Boga svoje vjere tako i spram ljudskih bića kao bližnjih, direktnih objekata kristovske misije spasiteljskih nakana.

 

[1] Gustavo Gutierrez, Teologija oslobođenja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989., str. 68.

2 Jurgen Moltmann, Raspeti Bog, Ex libris, Rijeka, 2004., str. 366.

3 Ivan Šarčević, «Politička religija», u: Ivan Šarčević (ur.), Svjetlo riječi, FMC Svjetlo riječi d.o.o., Sarajevo, br. 340-341/ 2011., str. 19.

Iz zbornika: JÜRGEN MOLTMANN: TEOLOGIJA: SILAZAK U VRAŽJE KRUGOVE SMRTI, O četrdesetoj godišnjici Raspetog Boga; urednik: Zoran Grozdanov; Ex libris, Rijeka, 2014.​

 

Nastavlja se...