30.04.2014, 13:16h     admin     Slobodna Dalmacija

Marquez, Castrov Krleža

Márquez bio jedan od rijetkih koji je mogao kritizirati odluke El Comandantea...

Marquez, Castrov Krleža

”Fidel Castro je najbolje što se Latinskoj Americi dogodilo u 20. stoljeću“
Gabriel García Márquez

U početku je José Arcadio Buendía bio neka vrsta mladog patrijarha, koji je davao uputstva za sjetvu i savjete za gajenje djece i živine, i surađivao sa svima, čak na fizičkim poslovima, za napredak zajednice. Pošto mu je kuća od prvog časa bila najbolja u selu, druge su napravljene prema njenoj slici i prilici. José Arcadio Buendía, najpoduzetniji čovjek ikada viđen u selu, tako je odredio položaj kuća da se uz isti trud sa svake strane moglo prići rijeci i snabdjeti se vodom, a ulice je tako vješto prosjekao da nijedna kuća u vrijeme vrućina nije imala više sunca od druge.

Poslije nekoliko godina Macondo je postalo (...) uistinu sretno selo, u kome nitko nije bio stariji od trideset godina i u kome još nitko nije umro.

Ovako je kolumbijski čarobnjak Gabriel García Márquez, koji je prošlog četvrtka umro u 88. godini, na prvim stranicama svog najslavnijeg romana “Sto godina samoće“ skicirao mjesto radnje i glavni lik. Mladi patrijarh osniva selo i svima gradi jednake kuće: tko bi u stvarnosti mogao biti taj protokomunist José Arcadio Buendía?

Iako je osuđivao latinoameričke (desničarske) diktature, jednog tipa s Kariba kojeg trpaju u diktatore Márquez je obožavao – šest mjeseci starijeg vršnjaka Fidela Castra. U jednoj od mogućih interpretacija “Sto godina samoće“ uočava se i analogija s kubanskom Revolucijom.

Nitko stariji od 30

Roman je pisan 1965. i 1966., po isteku prve kubanske petoljetke, a saga o plemenu Buendía - okončana apokaliptičnim uraganom - počinje 26-mjesečnim maršem kroz karipska brda, koji će rezultirati osnivanjem besklasne komune, okružene vodom, u kojoj će svi dobiti jednake kuće i jednake šanse, što se može čitati kao gesta intuitivnog komunizma: u tom trenutku nitko od osnivača Maconda nije stariji od 30 godina.

I kubanska Revolucija počinje 25-mjesečnim maršem kroz brda Sierra Maestre, koji će rezultirati osnivanjem besklasne države, okružene vodom, u kojoj bi svi trebali dobiti jednake šanse. U tom trenutku, kad se Castrovi gerilci 2. prosinca 1956. iskrcavaju na Kubu, nitko od njegovih komandanata nije stariji od 30 godina:Camilo Cienfuegos i Ramiro Valdés imaju 24, Raúl Castro 25, Ernesto Che Guevara i Guillermo García Frías 28, Juan Almeida 29, i tek Fidel Castro s 30 godina ima status mladog patrijarha, baš kao José Arcadio Buendía, u romanu opisan kao bradati div nadljudske fizičke snage (bradati Fidel Castro, visok 191 cm, kao 18-godišnjak je proglašen najboljim kubanskim školskim atletom).

José Arcadio Buendía u mladosti vjeruje u Boga, da bi u Isusovim godinama, shvativši da Ga ne može znanstveno dokazati, kao čovjek znanosti odustao od vjere i postao ateist. Baš kao što se Castro u mladosti školuje kod jezuita, da bi u Isusovim godinama osnovao ateističku državu, koja će - usprkos američkom embargu, velikom siromaštvu i političkim neslobodama - postati zemlja najobrazovanijih ljudi na svijetu: Castrova Kuba za obrazovanje i znanost izdvaja 14 posto BDP-a, što je apsolutni svjetski rekord, a dvije trećine Kubanaca ima neku vrstu više naobrazbe, besplatno. O tome je sanjao José Arcadio Buendía.

Fidelova ljubavnica

Kolumbijski čarobnjak je radosno pozdravio kubansku utopiju, odlazeći - doslovno od prvih dana Revolucije - često u Havanu na druženja s Castrom. Koja je ideja zbližila dva ponajveća uma Latinske Amerike? Jer, što god mislili o “diktatoru Castru“, i ljuti oponenti priznaju mu dubinu uma.

“Ledena inteligencija“ - veli za njega nobelovac i žestoki antikomunist Mario Vargas Llosa kroz usta jednog od likova u romanu “Jarčevo slavlje“. “Bez intimnog prijatelja i intelektualnog partnera na njegovoj razini“ - tako Castra opisuje španjolski pisac Ignacio Ramonet, autor El Comandanteove biografije.

Dublja analiza njihovog privatnog odnosa možda bi otkrila da je Castru upravo Márquez bio taj “intimni prijatelj i intelektualni partner na njegovoj razini“ - ono što je Titu bio Krleža - pa možda nije bez vraga zluradi Llosin komentar da je Márquez “Fidelova književna ljubavnica“. Dubinu te prijateljske relacije svjedoči činjenica da je Márquez bio jedan od rijetkih ljudi - nakon Che Guevarine smrti možda i jedini - koji je mogao kritizirati neke odluke El Comandantea i utjecati da ih promijeni.

Postoje naznake da je Márquez kroz više desetljeća postigao da Castro pusti iz zatvora desetine kubanskih intelektualaca, disidenata i političkih zatvorenika (kao što je Krleža oslobodio Tuđmana), neki spominju brojku 200.

“Znam koliko daleko mogu ići s njim, kad kaže ‘Ne’, ponekad kasnije dođe i kaže mi da sam bio u pravu“, zborio je Márquez.

Isteklo je 88 godina Márquezove samoće, a nitko ne zna kada će kubanski marksistički Macondo zadesiti apokaliptični uragan s Floride, niti se zna hoće li ruinirana utopija plemena Castro preživjeti do ispunjenja Márquezova ciganskog proročanstva o sto godina samotne vjere da postoji i druga mogućnost na zemlji. Zna se tek da El Comandanteu više nema tko da piše: današnji čarobnjaci nisu tog kalibra i nemaju vizije predaka, za njih su Castro i Tito samo diktatori.

Ilustracija: Fališ

http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar